Pitoreskna Italija

PUTOVANJE U VINCENZU I PADOVU

Grupa “Putujem i učim” zaputila se u subotu 15. veljače u dva slikovita grada na sjeveru Italije – Vicenzu i Padovu. Oba grada odličan su prikaz  talijanske bogate kulture i zanimljive povijesti te pobuđuju u posjetiteljima želju za povratkom u ta prošla vremena i iskustvom takvoga života.

Vincenza i Teatro Olimpico

Teatro Olimpico uvršten je 1994. godine na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

Polazak je ovoga puta bio ispred muzeja Mimara u 1 sat. Kasnonoćni sati nisu zadavali muke našim vječito živim klasičarima te je atmosfera u busu bila društvena i ugodna. Prvo odredište bila je Vicenza, srednjovjekovni grad na sjeveru Italije obilježen visokorenesansnom arhitekturom uz imitaciju antičke tradicije. Vicenza je grad s čak 10 vila koje izgledom podsjećaju na starogrčke hramove. One su ostavština arhitekta Andrea Palladija čije je djelovanje ključno za Vicenzin izgled te se njegova statua nalazi na glavnome trgu. Od njegovih djela u Vicenzi vidjeli smo (izvana) Basilicu Palladianu, Villu Almerico Capru i Palazzo Chiericati, a možda i  najatraktivniji Teatro Olimpico imali smo priliku pogledati i iznutra.

Bilo je to posebno iskustvo, sjediti u Teatru Olimpicu. Nevjerojatna je  činjenica da je postavljena scenografija bila namijenjena za samo jednu predstavu. On pršti raskoši svojom širokom kićenom scenom, antičkim statuama oko gledališta i (doslovnim) nebeskim svodom. Na mnoge je upravo to iskustvo ostavilo najviše dojmova.

Padova

Zatim smo krenuli prema poznatome hodočasničkom središtu – Padovi. Prva stanica bio nam je Prato della Valle, najpoznatiji i najveći trg/park u Padovi. Kasnije smo posjetili baziliku svetog Antuna koja je jedno od najvećih djela svjetske umjetnosti i poznato kršćansko svetište. Unutar bazilike miješaju se brojni stilovi od romanike pa do moderne 20. st. Bogatstvo i izgled unutrašnjosti definitivno prikazuju kontrast između bogatstva i veličine umjetnosti naspram malih proporcija jednog očaranog turista. Nakon razgledavanja bazilike dobili smo slobodno vrijeme i pokušali se snaći među talijanskim ugostiteljima koji iznenađujuće ne znaju nužno engleski jezik. Nakon pauze smo se nakratko uputili prema svetištu svetoga Leopolda Mandića koje je, za razliku od ostalih vjerskih lokaliteta, uređeno moderno i skromno.

 

Nakon burnog dana zadovljni smo sjeli u bus puni dojmova i krenuli kućama u dubokom snu.

FOTO: Davor Svaguša

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *