“Sjeverozapadni vjetar”: narodnost, identitet i tradicija u današnjem svijetu

Prošle srijede, 27. lipnja zajednički projekt Klasične gimnazije i kluba Bookse Razumijem što čitam  doživio je svoju završnicu, barem za ovu školsku godinu. Projekt je to u sklopu kojega su sudionici – uglavnom učenici – proučavali različita književna djela, što lektirna, što ona izvan školskoga programa. Kao „točku na i“ projektu, dva su učenika Klasične gimnazije – maturant Rene Rehak i Dan Radovinović – održali jednosatni intervju s grafičarom, redateljem i piscem Zdenkom Bašićem, uvaženim u hrvatskoj filmskoj sceni po četveroepizodnom serijalu Sjeverozapadni vjetar, temeljenom na Bašićevoj istoimenoj knjizi objavljenoj 2010. godine. Riječ je zapravo o multimedijalnom projektu (kojega je serijal samo jedan dio) koji spojem moderne tehnologije i tema koje obrađuje pokušava povezati današnju Hrvatsku s Hrvatskom kakva je bila prije odbacivanja tradicionalnih vjerovanja pojavom novih, sekularnih vrijednosti.

Rene Rehak i Dan Radovinović u razgovoru sa Zdenkom Bašićem

Bašić je u razgovoru naglasio da njegovi razlozi za pokretanje projekta nisu utemeljeni u odbacivanju modernosti ili uzvišavanju vlastite kulture nad kulturama drugih naroda; upravo suprotno, projekt služi kao diskusija identiteta i poveznica između čovjeka i krajolika koji ga okružuje koje nisu utemeljene u zabludama nacionalizma ili politike općenito, nego u jednostavnom prihvaćanju čovjeka kao samo jedne komponente prirodnoga svijeta – nešto što su ljudi, prema Bašiću, prihvatili dugo prije pojave monoteističkih religija koje su donedavno bile dominantne u Europi, a tako i u Hrvatskoj. Iako čak i te nove religije postaju sve manje relevantne, vrijednosti kojima su one zamijenile vrijednosti pretkršćanske Europe ostale su ukorijenjene u naš mentalitet.

Osim serijala i knjige na kojoj je temeljen, Bašić se nada da će u budućnosti moći ponovno iskušati svoje redateljske talente na filmu; prema Bašiću, za razliku od serijala (koji je koristio mitologiju Samobora i regija sjeverno od Medvednice kao podlogu za fiktivnu priču zajedno s likovima, tijekom radnje i sličnim), film – dokumentarac, zapravo – teme bi projekta obrađivao isključivo kroz etnološku perspektivu, bazirajući se na pričama prikupljenima tijekom putovanja kroz sjeverozapadnu Hrvatsku i gradove i seoca koja ju krase.

 

Kako je narod ubio bogove

Jedna se tema u razgovoru istaknula više od svih drugih, a to je izumiranje tradicionalnih vjerovanja, a zajedno s njima i kulture i mentaliteta kojima su upravo ta vjerovanja bila ključna komponenta. Bašić je istaknuo žene kao one koje su imale ključnu ulogu u formiranju projekta – kao čovjek koji je odrastao u okruženju u kojemu su hrvatska tradicionalna vjerovanja mogla doći do izražaja Bašić je zapazio i pratio kako uglavnom starije žene unutar Bašićeve obitelji i izvan nje održavaju pretkršćansku hrvatsku religiju živom (iako u obliku koji je prošao kroz duboki sinkretizam s kršćanskom vjerom. Bašić zapravo ističe i matrijarhalne crte ruralne sjevernohrvatske kulture kao primjer vrste mentaliteta koji izumire što se više Hrvatska pripaja globalnoj zajednici „razvijenih“ i „progresivnih“ zemalja. Kako su se spomenute žene polako približavale krajevima svojih života, tako su se i priče, legende i pripovijetke koje su one nosile sa sobom uzmicale pred nekim novim vrijednostima i normama koje diktiraju koji su oblici vjere i kulture prihvatljivi u ovome novome, promijenjenom svijetu, a koji nisu. Vjerovanja koja nisu mogla zadovoljiti standarde ovoga novoga svijeta jednostavno su bila odbačena, a ona koja su se toliko-koliko mogla stopiti s njim, postala su ostaci nekoga drugoga svijeta i vremena. Bašić ističe kako današnji narod još uvijek štuje, u jednom obliku ili drugom, bogove, bića i prirodne pojave koje je nominalno odbacio, no ova štovanja izgubila su smisao iza njih – uzima za primjer zbor u jednome od sela koje je posjetio koji je pjevao (prije nego što im je biskup to zabranio) tradicionalne pjesme posvećene slavenskim bogovima za zaštitu od zime i zloćudnih bića koja ju naseljavaju, u crkvi u božićno vrijeme. Iako je narod bogove o kojima pjesme govore  odbacio, same pjesme ostaju kao sredstva povezivanja zajednice (nešto za što su i služili mitovi u svomee iskonskom obliku) i kao podsjetnici na nego drugo, čudno i pogansko vrijeme. Namjera izumire, ali ritual ostaje.

Bašić ovdje poprima ulogu etnografa koji dokumentira ove kulturne ostatke prije nego što potpuno nestanu; Sjeverozapadni vjetar je, dakle, pokušaj približavanja hrvatske kulture kakva je ona nekada bila modernoj hrvatskoj publici kojoj se vjerovanja i rituali koji su jednom sačinjavali njihovu svakodnevnicu sada čine čudnima i stranima.

 

Ekologija kroz folklor

Naslovnica Bašićeva Sjeverozapadnog vjetra

Iako se Bašić ne smatra aktivistom, političke teme – posebno ekološke – svejedno nađu svoj put u njegove radove. Na primjeru Sjeverozapadnog vjetra, serijala o grupi dječaka koji utočište nalaze na smetlištu gdje dolaze u kontakt s raznim mitološkim bićima (vješticom, vilama, vodenim čovjekom…), očit je kontrast prirodi grad u kojemu dječaci žive, uključujući i smetlište na kojem provode svoje dane (samo smetlište, naravno, služi kao simbol prirode koju je čovjek okaljao). U mitologiji pretkršćanskih Slavena, kako nam Bašić priča, ističe se neutralnost prirodnoga svijeta i njegovih podanika; nijedan lik, čak ni oni koje bi na prvi pogled asocirali sa zloćudnim silama (vragovi, vještice) nisu potpuno ni dobri ni zli  – upravo suprotno, oni gledaju na ljude potpuno oportunistički: stupaju u saveze s ljudima isključivo ako bi im se oni kasnije mogli pokazati korisnima, jednako će ravnodušno podariti plodne urode i sijati kugu kroz selo ako im se tako svidi, a jedino što ljudi mogu je ili obraniti se od njihovih hirova kroz razne čarolije i talismane ili, alternativno, pokušati im nekako udovoljiti. Ovdje vidimo vrstu ekopolitke koju današnje korporacije obično ne koriste u svojim kampanjama protiv globalnoga zatopljenja. Naši su predci vidjeli prirodu kakvom ona zapravo je – potpuno amoralna i ravnodušna prema ljudima i našim željama. Kako određeni ekolozi ponekad kažu, ono što trebamo zaštiti od ekološkog kolapsa nije priroda, nego čovječanstvo.

Jedan je od glavnih problema u načinu na koji danas gledamo na prirodu gubitak poveznice između prirodnoga svijeta i ljudi. U doba politeizma stupiti u kontakt s vilom ili bogom značilo je stupiti u kontakt sa samom prirodom u obliku razumljivom ljudima toga vremena, a takvi su kontakti bili istovremeno i iznimno opasni i nužni za preživljavanje zajednice. Vila i bogova više nema, a ljudi su gubitkom takvim poveznica postali otuđeni od prirodnoga svijeta. Pronalaženje novih poveznica između prirodnoga svijeta i ljudi nužno je za preživljavanje naše vrste. Međutim, ne možemo znati kakve će biti novonastale poveznice, istaknuo je Bašić.

 

Mitologija kao terapija

Kada se ne bavi grafikom ili filmografijom, Bašić sudjeluje u raznim događanjima na kojima nekada i sam poprima ulogu folklornih likova, poput poznatih arhetipa vještice, vraga ili vile. Tijekom razgovora opisao je kako ovakav način povezivanja sa zemljom i ljudima čije priče i vjerovanja služe kao podloga njegovim projektima utječe na njegovu psihu. Nakon određenog vremena, postaje teško odvojiti vlastiti lik od lika kojega glumi – ova pojava česta je u mnogih glumaca, ali i šamana i drugih vračeva, koji donedavno (kako Bašić govori) nisu bili rijetkost ni na ovim prostorima. U ruralnim se mjestima vračevi često nisu razlikovali od liječnika, tako da su se jednako osvrtali duhovnome svijetu kao i prirodnom (iako tadašnji ljudi uglavnom nisu vidjeli razliku između duhovnoga i materijalnoga) u liječenju bolesti, štićenju zajednice od prirodnih nepogodnosti (tuče, poplave, suše) i sličnog. Ovdje opet dolazi do izražaja srž Bašićeva projekta – sintetiziranje tradicionalnih rituala i vjerovanja s modernom tehnologijom, gdje je šamana zamijenio glumac, a zazivanje bogova u svrhu štićenja naroda (obitelji, plemena, sela) od nedaća zamijenilo je zazivanje u svrhu zabavljanja publike. Ipak, ovdje dolazi do izražaja i onaj neizbježni problem u približavanju tradicije današnjoj publici, a to je gubljenje smisla iza rečene tradicije – rituali koji su nekada služili konkretnoj svrsi su postali zabavna atrakcija za moderne gledaoce.

Bašić ističe kako je prikupljanje „starih mudrosti“ njegova kraja i njihovo realiziranje kroz medije oblik psihoterapije kojom dolazi u doticaj sa svojim korijenima, ne samo u etničkome smislu, nego i u duhovnome – proučavanje kulture i mentaliteta njegovih predaka grafičaru služi kao poveznica ili kojekakav „most“ između sadašnjega svijeta i staroga svijeta kojemu sve više, kako vrijeme odmiče, prijeti iščeznuće. Time se Bašić, kako nam govori, približava onima koji su mu u njegovom životu bitni, a koji su i na neki način povezani s kulturom koju dokumentira – svojom obitelji, svojim poznanicima i susjedima, svojim gradom i regijom u kojoj je odrastao, šumskim prostranstvima koja su ga okruživala u djetinjstvu i, na kraju krajeva, dolazi u dublji doticaj sa samim sobom. Naravno, kultura je u stalnom stanju promjene, a biranje određene točke u vremenu kao „idealnog“ oblika kulture nekoga naroda je ne samo uzaludno, nego lako može dovesti do pojave opasnoga oblika nacionalizma gdje su svi utjecaji stranih kultura nakon određene točke smatrani škodljivim; međutim, također treba istaknuti da ovdje nije riječ o odbacivanju modernosti (kao što je već bilo spomenuto na početku članka), nego o proučavanju načina na koji se ne samo kultura, nego i mi kao pojedinci mijenjamo pod utjecajem kulturnih i civilizacijskih struja. Takvim pothvatom možemo ne samo stupiti u kontakt s kulturom naših predaka, tako produbljujući poimanje vlastite narodnosti, nego i shvatiti kako je današnji svijet postao takvim kakav je, a time steći i saznanje kako ga možemo promijeniti nabolje.

Snimku razgovora održanoga u Booksi možete pogledati OVDJE

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *