Intervju s legendarnom profesoricom Lopinom

Povodom 90. rođendana legendarne profesorice Lopine prenosimo tekst intervjua koji je izvorno objavljen tijekom obilježavanja 410. obljetnice Klasične gimnazije u katalogu 410 generacija u pokretu i slici.

Profesorica Lopina u društvu Tonćija Maleša tijekom proslave profesoričina 90. rođendana.

VESNA LOPINA radila je u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1970. do 1995. Mnoge generacije ispratila je iz škole. Ne postoji osoba kojoj je profesorica Lopina predavala koja je se ne sjeća, ali isto tako ne postoji njezin učenik ili učenica kojih se ona ne sjeća. Neke od svojih uspomena na vlastito školovanje u Klasičnoj i na svoj rad u njoj profesorica Lopina podijelila je s nama.

Koju osnovnu i srednju školu ste pohađali?

Prve dvije godine bila sam u evangeličkoj školi iako nemam veze s evangelicima, nego mi je to bila najbliža škola, a i moji su htjeli i da malo njemački naučim jer sam neko vrijeme išla u njemački vrtić. Onda smo se preselili pa sam treći i četvrti razred završila u školi na Kaptolu (današnja OŠ Miroslav Krleža). Onda se baš otvarala nova škola časnih sestara na Savskoj cesti (to je današnja XI. gimnazija), tamo nas je upisao naš kateheta koji je bio franjevac i poznati zagrebački vjeroučitelj. Bilo nas je desetak. Prve godine nisam bila klasičar, nego sam umjesto pet sati Latinskoga jezika tjedno imala predmet Ručni rad pa vježbe iz Matematike i još neke stvari. Nisam nikada bila vješta s rukama pa sam na kraju godine iz Ručnoga rada imala tri i zbog toga nisam mogla proći s odličnim uspjehom. To je tada tako bilo. Nisam baš bila sretna s činjenicom da sam prošla s vrlo dobrim i zaključila sam da ću bolje i lakše učiti latinski, nego ručni rad. U školu na Savskoj bili smo do 1945., ali s tim da za vrijeme rata nije bilo redovne nastave, škola je bila zadnje dvije godine pretvorena u bolnicu za ranjenike pa smo samo jedanput tjedno dolazili da nam zadaju zadatke, a na kraju godine smo odgovarali sve predmete. 1945. škola je oduzeta časnim sestrama i pretvorena je u državnu školu, a ja sam onda otišla u I. klasičnu gimnaziju jer su nas klasičare razmjestili u tadašnje dvije klasične gimnazije. Prva je bila tu gdje ste danas, ali s druge strane – na ulazu sadašnje II. i VII. gimnazije, a Druga klasična bila je u zgradi današnje OŠ Izidora Kršnjavoga pa su nas razmještali prema mjestu stanovanja. U Prvoj klasičnoj gimnaziji sam maturirala 1948.

Koji ste studij upisali nakon mature i kako ste se za to odlučili?

Studirala sam klasičnu filologiju iako sam do tri mjeseca prije mature tvrdila da ću studirati medicinu. Međutim, kod mene je stanovala kolegica iz razreda čiji stariji brat je studirao medicinu. Nas četiri iz razreda željele smo ići na taj studij pa nas je on jednom prilikom odjenuo u bijele kute i „prošvercao“ na vježbe iz anatomije. Nakon toga smo tri odustale od toga nauma. Onda sam mislila studirati romanistiku – latinski i talijanski – jer sam mislila da grčki dovoljno ne znam. Prvo zbog rata nismo imali nastavu, a poslije nam je Grčki jezik bio fakultativan predmet, predavao nam je profesor Sabadoš i to su bile tri prekrasne godine. I upravo me je profesor Sabadoš nagovorio da ipak upišem grčki uz latinski. Rekao je da i ono što ne znam, imam priliku naučiti na studiju. Poslušala sam ga i nikad nisam požalila. Dapače, uvijek sam više voljela Grčki nego Latinski jezik. Kad sam upisala studij, bilo nas je ukupno dvanaest od prve do četvrte godine i bilo smo kao jedna obitelj.

Jeste li u životu imali koji uzor?

Uzor mi je bio profesor Sabadoš kojega sam već spomenula. On je bio legenda Klasične gimnazije. Bio je izvanredan čovjek. Živio je za tu školu. Jako puno sam u životu od njega naučila, ne samo ono što se tiče klasične filologije. Uvijek smo mu se mogli obratiti sa svim problemima, bio je jako povezan s đacima, razumio nas je, bio je zainteresiran da nam pomogne i kasnije smo ga uvijek pozvali na naše proslave godišnjica mature. Imala sam sreću i da sam radila s njim od 1970. do 1974., kad je on otišao u mirovinu. No, i nakon toga sam ga posjećivala i održavala kontakt s njim.

Kako ste se zaposlili u Klasičnoj?

Profesorica Lopina u društvu svoje učenice i kolegice Višnje Čuture.

Profesor Sabadoš je 1. rujna 1970. došao k meni i rekao mi da počinjem raditi za četiri dana. Ja sam tada već bila u zrelim godinama i bila sam dosta prestrašena. Te prve godine radila sam honorarno, predavala sam Grčki jezik u tri prva razreda i hospitirala sam na satima profesora Sabadoša, Zmajlovića i Bručića. Puno sam od njih naučila. Sljedeće godine se raspisao natječaj i kako su bili zadovoljni sa mnom, primili su me.

Čitate li još uvijek latinske i grčke tekstove?

Do nedavno sam još davala instrukcije pa sam s tim đacima čitala tekstove, a imam i tri unuka koja su završila Klasičnu pa sam i s njima znala raditi, a jedan od njih sad studira povijest pa on sada treba srednjovjekovni latinski. Homera uzmem često pa ga čitam na originalu i tu i tamo Platona. Latinski pak svaki čas nešto pročitam.

Kako je u Vaše doba izgledala škola? Ima li kakvih promjena od onda?

To mi je teško reći jer ja već 22 godine uživam u mirovini. Ipak, mislim da su promjene velike. Čini mi se da su profesori bili puno više povezani nego danas. Možda zato jer su duže radili zajedno i nije bilo takve fluktuacije ljudi. Osim toga, kad sam 1970. došla u školu, bile su četiri paralelke i tada su jedan od prvih razreda prvi put popunili s početnicima. Inače su svi bili nastavljači, koji su od petoga razreda osnovne škole učili latinski, a od sedmoga grčki. Profesor Sabadoš je tada predložio da primimo učenike koji nikada nisu učili klasične jezike, ali koji sami to žele. Nastavu za tu djecu su prve godine preuzeli profesori Sabadoš i Zmajlović jer su bili najiskusniji. Oni su jednim bržim tempom s njima radili tako da su se početnici i nastavljači na satima Latinskoga jezika u trećem razredu spojili, a na satima Grčkoga jezika u četvrtome. Već sljedeće godine imali smo cijeli početnički razred. To su uglavnom bili odlikaši koji su bili zainteresirani za učenje latinskoga i grčkoga. Danas, koliko znam, većina je početničkih razreda, dok je nastavljača, na žalost, samo jedan ili dva razreda u generaciji. Kod nas u školi su se u to vrijeme održavali i razredni ispiti za učenike Nadbiskupske klasične gimnazije na Šalati koja za vrijeme komunizma nije imala pravo javnosti. Njihovi đaci dolazili su k nama na kraju školske godine polagati ispit kako bi im se priznalo školovanje.

Je li atmosfera u Klasičnoj oduvijek bila ovako prijateljska, opuštena i dobrodošla?

Ne znam točno kakva je danas, ali u ono vrijeme je bilo prekrasno raditi u Klasičnoj gimnaziji. Bila je to elitna škola. Nije se baš svatko upisivao u Klasičnu. Atmosfera je bila jako ugodna, svi smo vodili veliku brigu oko učenika, za svakoga se znalo, raspravljalo se na sjednicama o svim problemima koji su postojali. Doduše, vjerujem da je tada bilo daleko manje problema nego što je danas.

Jeste li ikada bili razrednik nekomu razredu? Kakvi su bili i jeste li ih voljeli?

Bez ljubavi se taj posao ne može raditi. Nisam voljela samo razrede u kojima sam bila razrednica, nego naravno i sve ostale đake. Princip našega profesora Sabadoša je bio Si vis amari, ama! /Ako želiš biti voljen, voli!/ i toga sam se i ja držala. Neke razrede sam vodila sve četiri godine, a neke ne. Bilo je to vrijeme šuvarice kad su se učenici nakon drugoga razreda mogli prebacivati iz jedne škole u drugu pa su se zato i razredi preslagivali. Još i danas sam u vezi sa svim svojima razredima i kad imaju proslave mature, pozivaju me i to su uvijek vrlo ugodna druženja. Imala sam običaj na kraju četvrtoga razreda napisati nešto o svakome učeniku iz svoga razreda pa bih im to pročitala ili na maturalnoj večeri ili u razredu. Prošle godine sam doživjela da su mi učenici jednoga od tih razreda na proslavi 30 godina mature citirali to što sam im ja pred 30 godina rekla. Oni su to naučili napamet! Zbilja sam bila ganuta, nisam tako nešto očekivala. Jedan je pak razred, kojemu ja nisam bila razrednica, meni na kraju svoga četvrtog razreda napisao lijepu pjesmicu. Ja to i danas držim na stoliću kraj svoga kauča i pročitam si to svako malo. To je znak velike pažnje i ljubavi!

Kako ste rješavali nedisciplinu u razredu?

Pa sada, ja imam dosta jak glas i ne mogu se tužiti da je bilo neke nediscipline na mojim satima. Osim toga, bila sam i dosta stroga, ali mislim da sam bila i pravedna. Druga stvar je bila ako sam bila razrednica pa sam morala rješavati situacije koje se nisu na mojoj nastavi događale. To smo uvijek riješili dogovorno – raspravili smo zašto se nešto dogodilo, kako, što bi se moglo poduzeti da se to popravi i uvijek smo našli neko rješenje.

Kakva su Vam bila putovanja u Grčku i Rim s učenicima?

Puna raznoraznih doživljaja. Kasnije sam se uvijek pitala kako smo se usudili upustiti u takve podvige jer nikad niste mogli znati što se sve može dogoditi – bilo da se radilo o nekim vanjskim okolnostima, bilo da se radilo o tome što su đaci bili kadri izvesti. Puno je anegdota bilo, ali ispričat ću samo jednu. Bilo smo u Patrasu koji je velika grčka luka i rekli smo učenicima da se moraju vratiti u hotel (iz izlaska) do ponoći. Na recepciji hotela smo ih čekale profesorica Vinja i ja i bile smo u brizi jer se djeca nisu vratila na vrijeme. Prišao nam je jedan gospodin, također iz Hrvatske. Bio je to poznati nogometaš, a u to vrijeme trener u Patrasu, Velimir Zajec. Kad smo mu rekle da ne znamo gdje su nam đaci, rekao je da zna gdje su ako su išli u neki disco-klub. Nazvao je taj klub koji se zvao Kalimero. Kad su mu potvrdili da su naši učenici tamo, zamolio je da pozovu na telefon nekoga od njih i dao je slušalicu meni. Naravno da se javio najgori fakin koji je, kad je čuo moj glas, valjda skoro pao u nesvijest i prvi put u životu je ostao bez riječi. Ubrzo su se svi vratili, dosta pokunjeni, ali do tada je već gospodin Zajec otišao. Profesorica Vinja i ja im nismo rekle kako smo otkrile gdje su. To sam im rekla tek na proslavi 25. godišnjice mature.

Jeste li učenike cijenili prema ocjenama ili nekim drugim karakteristikama?

Ocjene mi zaista nikad nisu bile bitne. Niti sam gledala ocjenu iz svoga niti iz drugih predmeta. Gledala sam svakoga učenika kao osobu i mogu reći da sam sve voljela podjednako. Naravno da je bilo posebnih među njima, no trudila sam se to ne pokazivati.

Kakav ste odnos imali s kolegama iz zbornice?

Mislim da sam imala kvalitetan odnos s njima. Kad sam došla raditi, bilo je tu puno starijih kolega koje sam prije svega poštovala. Posebno se to odnosilo na profesora Zmajlovića, koji je bio strah i trepet Klasične. Zvali su ga Zmaj i to je sasvim odgovaralo onome kakav je dojam ostavljao na učenike. Bio je tih i miran, nije podizao glas, ali kad učenici nešto nisu znali, samo je rekao „Sjedni“, i to im je bilo strašno. Ja ga ranije nisam poznavala jer sam kao učenica išla u Prvu klasičnu, a on je radio u Drugoj klasičnoj. Kad sam došla raditi, prvo sam ga zaobilazila u velikome luku iz strahopoštovanja i zbog svega što sam čula o njemu. Kasnije se pokazalo da je to bilo sasvim nepotrebno jer je bio jako drag čovjek. Prekrasno je predavao. S mnogim sam kolegicama do danas ostala u dobrim odnosima iako ih je mnogo već preminulo, a eto, ja sam još tu …

FOTO: Jelena Dizdar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *