Klasični klasičari

Dogovorili smo zajednički intervju s troje profesora Klasične gimnazije koji su ujedno i njezini bivši učenici. Povod razgovoru bio je njihov izbor među 510 najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika u školskoj godini 2018./2019. popraćen priznanjem i novčanom nagradom.

Izašli smo iz škole i smjestili se ispod njezinih prozora. Sa mnom je dvoje profesora latinskoga i grčkoga jezika, Dubravka Matković i Mislav Gjurašin, te profesor hrvatskoga jezika Igor Medić. U njihovu društvu osjećam se odvažno, ali nekako djetinjasto. Dok oklijevam s postavljanjem pitanja, u mislima pokušavam preskočiti vrijeme i razmišljam kako je sve troje nagrađenih profesora prije išlo baš u ovu školu, sjedilo baš u ovim klupama, gledalo baš kroz ove prozore…

ZGRADA USPOMENA

Kakva su vaša sjećanja na školovanje u Klasičnoj gimnaziji?

Klasični klasičari: Mislav Gjurašin, Dubravka Matković i Igor Medić.

Matković: Upisala sam ovu školu 1989. i maturirala 1993. Dakle, upisala sam klasični smjer Jezičnog obrazovnog centra u Jugoslaviji, a kad sam maturirala dobila sam svjedodžbu Klasične gimnazije u Republici Hrvatskoj. U prvom razredu imala sam Marksizam, a u četvrtom Vjeronauk. Rijetko se tko može pohvaliti nečim takvim. U razredu nas je bilo mnogo: od nas četrdeset i troje maturiralo nas je svega dvadeset i četvero. Uvijek je bilo lijepo i ugodno i nikada se nitko nije osjećao loše zbog toga što je ili tko je. Bilo je to turbulentno vrijeme, doba rata i uzbuna, događale su se i promjene u vodstvu škole, ali bez obzira na sve to, u sjećanju su mi ostali ljudi koji su mi dragi i koji su mi na neki način obilježili život.

Gjurašin: Upisao sam Klasičnu gimnaziju 2000. godine kao klasičar nastavljač, a maturirao sam 2004. Tada je bilo pet razreda u generaciji. Ljudi iz mog razreda voljeli su dolaziti u školu iako nisu baš uvijek bili prisutni u školi, nego su bili negdje oko nje. Ustvari, jedva smo čekali da se vidimo svaki dan. Jedna je od posebnosti ove škole zajedništvo koje ostane nakon svega.

Medić: Upisao sam Klasičnu 2002. kao klasičar početnik i maturirao 2006. Mogu reći da je školovanje u Klasičnoj bilo ludo i nezaboravno. Iako je tada bio na glasu kao iznimno loš, uvijek je bilo jako, jako ugodno u tom mom C-razredu. Bilo je to zanimljivo razdoblje, mislim da sam mnogo naučio i da sam kasnije bio drukčiji student zbog svih iskustava i predmeta kojima sam bio izložen tijekom srednje škole. To je trajno obilježilo i mene, i moju nastavu hrvatskog jezika, ali i moj odnos prema vlastitomu predmetu i prema tome što za mene znači predavati, odnosno poučavati i odgajati mlade ljude.

Možete li iz svojega učeničkog života izdvojiti neku anegdotu?

Matković: Jedne godine, mislim da je to bio treći razred, učionica nam je bila u podrumu i uvijek je cilj bio što prije doći u Dionu, sadašnju Loniju, da bi se što više vremena imalo za odmor. Prijatelj iz razreda donio je kliješta i šrafenciger te smo te godine vrlo spretno odšarafljivali rešetke  na prozorima i odlazili u Dionu. Ne znam je li to pametno napisati…

Gjurašin: Nije nam baš išla matematika kao razredu, nekima nije išla uopće. Neki učenici iz razreda iskoristili su priliku s katedre uzeti test iz matematike za koji smo pretpostavili da bi nam mogao dobro doći sljedeći put na ispitu. Naravno da, kad je došlo vrijeme provjere, nismo pisali isti test nego neki drugi, ali mi smo bili dosta snalažljivi i zamijenili smo profesoričine testove svojima. Dogovorili smo se da ćemo dobiti realne ocjene, onaj tko inače ima jedan dobit će dva, tko inače ima dva dobit će tri itd. Međutim, gotovo smo svi dobili pet i četiri i naravno da je čitava stvar propala i bilo je više nego jasno da nešto nije u redu tako da se test morao ponoviti. Nitko nije dobio jedan i već je to bilo čudno.

Medić: Bilo je stalno nekakvih gluposti koje su se izvodile u razredu… Ljudi skriveni u ormaru izlaze iz njega profesorici Šimić iza leđa nakon što sat biologije traje već desetak minuta, a ona se ne da smesti  i predaje… Lijepo i pozitivno bilo je, primjerice, što je škola tad imala DJ-a i onda je uvijek pod velikim odmorom svirala glazba, a znali smo i zaplesati…

Gjurašin: Jedne godine u našem razredu pisao se test iz biologije kod profesorice Rajnović koji je bilo nemoguće dobro napisati. Bila je zima i imali smo užasno mnogo stvari: šalove, jakne, debele veste… I nekako je jedan učenik uspio sjesti ispod stolca učenika koji je pisao ispravak, možda čak ispravak ispravka. Cijelo mu je vrijeme šaptao i profesorica ga je čula, ali nikako nije mogla shvatiti odakle glas dolazi i onda se samo ljutila do kraja sata i nije mogla dokazati da ovaj prepisuje.

Matković: (Smije se) Kao što vidite, ništa se nije promijenilo.

Čini se nekako logično da su profesorica Matković i profesor Gjurašin izabrali studij grčkoga i latinskoga jezika. Profesore Mediću, kako je Klasična utjecala na Vaš odabir fakulteta?

Medić: U četvrtom razredu imao sam osjećaj da bih mogao upisati bilo koji fakultet, imao sam dovoljno dobro znanje i iz predmeta poput matematike, fizike i kemije, ali i iz društvenih i humanističkih predmeta.

Odlučio sam se u konačnici za kroatistiku i komparativnu književnost jer su me jezik i književnost kontinuirano privlačili, još od osnovne. Profesorica Šuvajić, koja mi je predavala hrvatski, imala je zanimljiv pristup nastavi povijesti književnosti i svakako je utjecala na moj izbor studija… Angažirala se oko mojega izbora kad sam se premišljao između opće lingvistike i komparativne, osvijestila mi zapravo komparativnu kao mogućnost, slala me na razna predavanja izvan škole, preporučivala mi i posuđivala dodatnu literaturu itd.

Spomenuli ste profesoricu Šuvajić. Kojih se još profesora rado sjećate iz svojih školskih dana?

Medić: Profesorice Funduk jer je njezina nastava bila nešto posebno – pristup predmetu, odnos prema učenicima, njezin humor, ali i široko znanje o tome što predaje i o koječemu drugom, temeljitost i stalno poticanje na produbljeno razumijevanje… Sjećam se i profesorice Kokić, koja mi je predavala povijest i koja je imala zanimljiv način predavanja, iznosila nam je povijest kao pripovijest i povezivala sve sa suvremenom situacijom, te profesorice Šimić koja je imala opušteniji pristup nastavi. Nije nas toliko opterećivala biologijom, ali tko je želio, mogao je dosta i naučiti.

Matković: Gotovo svaki klasičar koji je išao u školu zadnja tri desetljeća 20. st. spomene pokojnu profesoricu Crnić iz zemljopisa. Bila je iznimno stroga, svi smo je se bojali i poštovali je, zapravo voljeli. Testovi su bili esejističkog tipa i svako je pitanje bilo posebno ocijenjeno. Ispitivanja su bila takva da bi došla u razred s jednim kamenom iz ormara ispred zbornice, dala ti ga u ruke i rekla: „Pričaj“. Prvi put to je neslavno završavalo, a kasnije se čovjek nauči na to.

Sjećam se rado i profesorice Lopine, koja mi je predavala grčki, profesora Šešelja, koji mi je predavao u osnovnoj školi pa mi je onda bio ravnatelj u Klasičnoj, profesora Bručića, koji je definitivno obilježio ovu školu na načine koje danas svatko od nas može samo sanjati. Također bih spomenula profesoricu Funduk, koja mi je predavala filozofiju u četvrtome razredu, možda godinu ili dvije nakon što je  počela raditi. Ona je definitivno bila prekrasno osvježenje, imala je potpuno drukčiji tip predavanja, poučavanja, odnosa prema učenicima od svih drugih.

Gjurašin: Osim profesorice Funduk spomenuo bih svoju razrednicu, profesoricu Ružicu Peršić, koja se borila kao lav za svoje učenike, i više nego što je trebala. Ugodno sam se osjećao na nastavi profesorice Škare, koja je povezivala različita znanja i od nas tražila razmišljanje. Ugodno sam se osjećao kod profesorice Višošević kad god bih došao u knjižnicu posuditi knjigu. Mislim da je ona  bila dobar duh Klasične gimnazije. Često se znam sjetiti profesorice Volarević, koja je predavala likovni. Volio sam njezina predavanja, bila su jako neobična – znala je tražiti neobične stvari na neobičan način.

S DRUGE STRANE KATEDRE

Kako se osjećate s druge strane školskih klupa? Kako je predavati u školi koju ste sami pohađali?

Matković: Uopće ne razmišljam o tome i nisam o tome razmišljala kada sam počela ovdje raditi. Nekako je prirodno da sam sada s druge strane. Nikada nisam imala neke nenadane provale sjećanja – uđeš pa se prisjetiš nečega. Jedina učionica koja u meni budi prustovski doživljaj jest klasični kabinet.

Ono što je meni zanimljivo je to što u školi još uvijek radi mali broj ljudi koji su meni predavali. Osjećaj da su tu ljudi koji te poznaju trideset godina – to je poseban osjećaj.
Gjurašin: Meni je doista bilo lijepo dok sam pohađao Klasičnu gimnaziju i moram priznati da je lijep osjećaj vratiti se kao profesor i da se čovjek osjeća kao kod kuće.

Medić: Ne mogu reći da svakodnevno duboko proživljavam činjenicu da predajem u školi koju sam završio ili da sam to duboko proživljavao kad sam počeo raditi. Možda zato što sam prvi put na zamjeni u Klasičnoj predavao već kada sam završio treću godinu faksa. Imao sam 21 godinu i profesorica Šuvajić zamolila me da je zamijenim na desetak dana u rujnu. Tada sam prvi put bio u toj ulozi na nastavi i isprva sam bio pod užasnim stresom. Sjećam se jako dobro prva dva sata. Držao sam u 2. E Vergilija… No sjećam se da mi se to odmah i svidjelo. Osvijestio sam da mi se sviđa  dinamična interakcija u učionici i da mi to odgovara.

Kasnije je bilo mnogo lijepih trenutaka s razredima… Recimo kad su za mene skupljali sličice za album Spužve Boba Skockanog… (Smijeh.) Jedna od luđih situacija – a bilo ih je mnogo – doček je koji mi je moj prvi razred, tada 2. C, priredio za maškare: kad sam ušao u učionicu, svi su imali glave spuštene na klupe i čim sam zatvorio vrata, oni su svi u istom trenutku podigli glave prema meni, prema ploči. Imali su moju uvećanu fotografiju iz nekoga starog godišnjaka kao masku pričvršćenu na licu. To je stvarno bilo bizarno i pomalo zastrašujuće, ali nezaboravno u svakom slučaju.

Ali slažem se s Dubravkom da postoje ti neobični kontinuiteti koji samo pojedincu mogu mnogo značiti. Primjerice, u zbornici sjedim pokraj prof. Funduk, koja mi je u 4. razredu bila i razrednica i od koje sam mnogo naučio, ne samo o gradivu koje je predavala nego i o tome što znači izvrsno poučavati… Zanimljivo je i lijepo biti u prilici svakodnevno moći opušteno proćaskati pod odmorom (ili prošaptati tijekom sjednice) s nekim tko te je na tebe snažno utjecao u formativnim godinama.

Mogli bismo reći da danas živimo u vrijeme STEM-a, obrazovanje se sve više veže uz znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku. Mislite li da Klasična gimnazija i program koji ona nudi može ići ukorak s tim trendom?

Matković: Apsolutno. Ona to dokazuje sa svojih 413 godina postojanja. U tih 413 godina postojanja bili su razni STEM-ovi, reforme, šuvarijade i slične stvari pa je ova škola opstala. Budući da je opstala 413 godina, zasigurno može ponuditi proizvod koji drugi nemaju, zasigurno može odgojiti ljude kakve druge škole ne mogu i zasigurno će postojati još 413 godina. Barem.

Medić: Mislim da samo površan način gledanja na to što znači učiti klasične jezike može rezultirati zaključkom da je to suvišno znanje. Često smo danas previše orijentirani na korisnost nečega – što će meni ovo, kakvu ja izravnu korist imam od ovoga ili od onoga – odnosno na sadržaj sam po sebi, a ne razmišlja se o procesu koji čovjek prolazi kad je izložen nečemu, kad je uronjen u nešto. Znam da je na način na koji razmišljam o tekstu i o jeziku, kao netko tko se bavi hrvatskim jezikom i književnošću, općenito snažno utjecalo i to što sam četiri godine bio šest sati tjedno izložen nastavi grčkoga i latinskoga jezika. Ne radi se samo o nekoj širini u smislu poznavanja mitologije, kulturnih referenci itd. nego i o pristupu tekstu, jeziku, pa i o načinu razmišljanja uopće.

Gjurašin: Dodao bih samo to da ova škola nudi što gotovo nijedna druga škola ne može ponuditi: bitno drukčiju nastavu ne samo zbog grčkog i latinskog nego i zbog svih izvannastavnih aktivnosti te putovanja u Grčku i Rim.

NAJVIŠE SU NAM ZNAČILE ČESTITKE UČENIKA

Što za vas znači ulazak u društvo 510 najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika?

Medić: Svako priznanje rada i truda uvijek je lijepo i pozitivno.

Matković: Moram priznati da mi je mnogo veće priznanje od toga što su nas izabrali ljudi koji su za to bili zaduženi povratna informacija učenika i roditelja na školskoj stranici na Fejsu. Zapravo se stvarno ugodno iznenadiš i brojem ljudi koji reagiraju na nagradu i načinom na koji reagiraju. To je također dokaz da takve stvari nedostaju: potvrda da je ono što si radio, u ovom slučaju u godinu dana, dobro. Kad te bivši učenik od prije deset ili dvadeset godina zaustavi na cesti i ljubazno i s veseljem razgovara s tobom, to je isto svojevrsna potvrda. A ovo je lege artis, potvrda sustava, a onda i samih sudionika.

Gjurašin: Naravno, bio sam sretan kad sam dobio obavijest, a bio sam još sretniji kad sam saznao da je troje profesora naše škole dobilo tu nagradu. Mislim da je to velika stvar za našu školu i mislim da se ne može svaka škola nečim takvim pohvaliti.

Medić: Kada dođe e-poruka s obavijesti o nagradi, čovjek je iznenađen, sretan, nije to očekivao itd., ali ono što mi je najviše značilo poruke su i pozivi bivših učenika koji su mi rekli da im je drago što sam im predavao, zahvalili se ponovno na svemu i čestitali mi na nagradi.

Gjurašin: Isto je važno napomenuti da je Pravilnik, odnosno Odluka o toj nagradi, donesen tek na kraju školske godine što znači da su ljudi koji su primili nagradu radili različite stvari jer to vole i žele raditi, a ne zato da bi dobili nagradu – nagrada se zgodno dogodila na kraju priče.

Kako komentirate broj nagrađenih nastavnika – 510? Koliko znam, u ovom sektoru zaposleno je više od 50 000 ljudi. Mislite li da je broj nagrada dostatan?

Matković: Sigurna sam da ima još ljudi koji bi po istim kriterijima mogli biti nagrađeni, ne znam uopće koliko se ljudi prijavilo.

Gjurašin: Sigurno ima još ljudi koji rade fenomenalne stvari i siguran sam da bi, nastavi li sustav nagrađivanja funkcionirati, trebalo ići u smjeru da se broj nagrada poveća.

Matković: Nažalost, nismo struka koja je navikla na takvo nešto. Postoje zanimanja gdje je to redovita pojava već mnogo godina, a ovo je za nas malo iznenađenje. Mislim da bi takvih nagrada za učiteljsku struku trebalo biti više na raznim razinama.

Unaprijed se radujemo takvim promjenama!

FOTO: Fran Košpić i arhiva stranice škole

Jedan komentar

  • Nina de Lint-Filipovic

    Iako je moja generacija imala druge ( starije i vec pokojne) profesore, dobiti klasicne naobrazbe ostaju nezaboravne .Lijepo je prisjetiti se dana i vremena skolovanja i citati komentare sadasnjih profesora i ucenika. Ujedno cestitam profesorima na njihovim nagradama

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *