Maturanti generacije

objavljeno u: Atrium - Atrij | 0
Učenici Luka Šop (4. A) i Andrija Živković (4. F) ove su školske godine zbog svojih iznimnih rezultata izabrani za maturante generacije. S Lukom i Andrijom razgovarali smo nakon završetka četvrtoga razreda.

 

Kakav je osjećaj biti proglašen maturantom generacije Klasične gimnazije?

ANDRIJA: Osjećaj je dobar jer na neki način zaokružuje ove četiri godine srednjoškolskoga obrazovanja. Nije mi bio cilj biti proglašen maturantom generacije, ne mislim zbog toga bolje o sebi, no drago mi je i zahvalan sam Nastavničkomu vijeću što mi je odlučilo dodijeliti tu čast.

 

LUKA: Osjećaj je dobar jer, uzimajući u obzir sve maturante prošlih godina, jako je velika čast biti u takvom društvu. Zahvaljujem Nastavničkomu vijeću što me izabralo i posebno razrednici, prof. Ondini Mirt Puškarić, koja me je nominirala.

 

Jeste li to očekivali?

ANDRIJA: Misao da bi se to moglo ostvariti prvi je potaknuo Filip Mlađenović, predsjednik mojega 4. F razreda, a s njegovom se idejom složila i naša razrednica prof. Dubravka Matković. U međuvremenu sam zaboravio na tu mogućnost, pa me izbor ugodno iznenadio.

 

LUKA: Kad mi je razrednica rekla da će me predložiti za maturanta generacije, bio sam pomalo skeptičan da će se baš mene izabrati jer u našoj generaciji postoji veliki broj kolega s izvanrednim rezultatima, dakle znao sam da će konkurencija biti jaka.

 

U jakoj konkurenciji Andrija Živković i Luka Šop izborili su naslov maturanta generacije. Čestitamo!

Kako gledate na svoje obrazovanje u Klasičnoj?

LUKA: Meni je obrazovanje u Klasičnoj bilo jako lijepo pa se zato još čudim kako to da je već gotovo. Škola mi je pružila sve što sam htio pa i više. Proširio sam vidike, upoznao mnogo dragih ljudi i mnogo toga naučio. Najviše se promijenio moj odnos prema srednjoškolskom obrazovanju. Naime, još u osnovnoj školi znao sam da želim studirati povijest, zato izboru srednje škole nisam pridavao neku posebnu pozornost. Klasična gimnazija to je svakako promijenila. Čak sam morao malo modificirati što ću studirati. Drago mi je što ću pamtiti samo lijepe trenutke jer ružnih gotovo da i nije bilo; sa svima u razredu bio sam u korektnom odnosu, a pamtit ću i mnogo anegdota i humorističnih događaja/izjava s nastave ili putovanja. Nesvjesno sam „kumovao“ tome kad sam prvi dan škole na razredničino pitanje je li tko iz moje obitelji išao u Klasičnu mrtav-hladan ispalio: „Ne, ali bih volio da moje dijete ide u Klasičnu.“

 

ANDRIJA: Moje je obrazovanje u Klasičnoj gimnaziji u prvome redu bilo ugodno. Došao sam u razred pun poznatih lica, kolega iz osnovne škole, a s ostalima sam ubrzo uspostavio prijateljske ili barem ugodne poznaničke odnose. I izvan razreda stekao sam mnogobrojna prijateljstva i poznanstva zahvaljujući kojima sam se uvijek imao priliku dobro zabaviti, ali i produbiti svoje interese o ozbiljnijim temama. Samo obrazovanje nije bilo ni napeto ni stresno, a mnogi su profesori žrtvovali svoje vrijeme i energiju kako bi meni i ostalim učenicima pružili produbljivanje stečenih znanja i naših dodatnih interesa na zavidnoj razini. Čitatelju vjerojatno prvo na pamet padaju pripreme za natjecanja, čega nije nedostajalo, no ja prije svega mislim na činjenicu da u Klasičnoj gimnaziji radi mnoštvo profesora kojima je lako prići s pitanjima ili s njima otvoriti rasprave o temama ne nužno uključenima u nastavni program. U mojem su slučaju to poglavito bila pitanja o jezikoslovnim, ali i povijesnim te kulturološkim temama u obrazlaganju i u tim su razgovorima sudjelovali gotovo svi profesori, no ponajviše profesorice Funduk, Kapetanović, Matković te profesor Medić.

 

Kako su ove četiri godine u školi utjecale na vas?

LUKA: Zahvaljujući ovoj školi i svojim profesoricama iz tih predmeta, zavolio sam klasične jezike što mi je sigurno produbilo mnoga prijašnja znanja i olakšalo stjecanje novih. Kao što sam već spomenuo, toliko su utjecale ove četiri godine da sam promijenio stav prema srednjoškolskom obrazovanju u cjelini i dodao grčki uz povijest kao predmet koji želim studirati. Također, upoznao sam mnogo različitih ljudi što mi je pomoglo da neke stvari bolje shvatim i upoznam drukčije načine razmišljanja. Iz svih tih razloga mislim da su ove četiri godine jako pozitivno utjecale na mene i kao osobu i u „profesionalnom“ smislu.

 

ANDRIJA: Smatram kako sam u međuljudskim odnosima s ostalim učenicima i profesorima uvelike razvio svoje društvene sposobnosti te kako sam zahvaljujući impresivnoj razini nastave nekih predmeta i prije spomenutim razgovorima s profesorima uspio pobliže definirati svoje interese i čime bih se dalje u životu želio baviti, što mi je podosta pomoglo u odabiru studijskih programa na fakultetu. Također sam siguran da me sudjelovanje na natjecanjima dobro pripremilo za stresne i ozbiljnije situacije s kojima ću se neminovno susretati u budućnosti, primjerice za ispite državne mature.

 

Izdvojite događaje i osobe koje ćete posebno pamtiti.

ANDRIJA: Mnogobrojni su događaji koji će mi dugo ostati u sjećanju, no u kontekstu ovoga intervjua njihovo spominjanje prelazi granice dobrog ukusa. Svakako bih izdvojio studijska putovanja na kojima sam mnogo toga vidio i naučio, a mislim da su i nama i profesorima bila korisna u stjecanju tolerancije i razvijanju međusobnoga razumijevanja. U svibnju sam ove godine s prof. Arianom Stepinac bio na Međunarodnome natjecanju iz latinskoga jezika u Arpinu u Italiji, gdje sam imao priliku upoznati ljude koji pohađaju škole s klasičnim programima iz raznih država i s kojima sam potom uspostavio kontakt. Bio bi grijeh ne spomenuti seminare u organizaciji instituta Latina et Graeca, na kojima sam imao priliku sudjelovati zahvaljujući klasičnomu programu škole i dobroj volji svojih profesora, a među kojima bih istaknuo seminar u Starome Gradu na Hvaru, na kojemu sam mnogo vremena proveo s prof. Tonćijem Malešom iz Privatne klasične gimnazije u Zagrebu, a kojega odlikuju impresivno znanje i razumijevanje ne samo u području klasičnih jezika nego i razumijevanje života te volja za dijeljenjem svojih znanja i iskustava, od kojeg sam stoga mnogo naučio.

Imam potrebu izdvojiti više osoba nego što mi ovaj format dopušta pa ću se ograničiti na nekoliko njih. Od profesora, to su prof. Igor Medić, nastavnik Hrvatskoga jezika, koji nam je uz iznimno opušteno ozračje na satu pružio vrhunsko obrazovanje o jezičnim i književnim temama, također bih mu ovom prilikom htio zahvaliti na požrtvovnome angažmanu u pripremama za natjecanja te na otvorenosti za pitanja kako o akademskim tako i o životnim temama. Prof. Milana Funduk, nastavnica Etike, Logike i Filozofije, s kojom sam proveo samo dvije godine, no bez nje ne bih mogao zamisliti svoje srednjoškolsko obrazovanje, bila je odličan nastavnik, no najviše ću pamtiti njezine živopisne priče, a voljna je i nakon što smo završili srednju školu poučavati nas jezike koji nas zanimaju, a koje izvrsno poznaje. Prof. Marina Kapetanović, nastavnica Povijesti, s kojom smo nakon odrađene lekcije povijesti uvijek mogli otvoreno razgovarati o problemima koji nas muče ili o stvarima koje nam se sviđaju te koja je oduvijek bila iskrena i izravna. Prof. Andrea Ćurković, nastavnica Geografije, na čijem je satu ozračje uvijek bilo izrazito opušteno i na čijem smo se satu, uz učenje zemljopisa, uvijek mogli i dobro nasmijati. Prof. Dubravka Matković, naša razrednica te nastavnica Latinskoga jezika, koja nas je četiri godine usmjeravala i pomogla našem razredu, šarolikoj skupini ljudi različitih karaktera, da čim uspješnije i bezbolnije polože četiri godine srednje škole te koja nas je tijekom nastave na originalan i interdisciplinaran način poučavala ne samo latinskom već i općoj kulturi.

Prijatelje i kolege neću spominjati poimence jer sam s njima u redovitoj i lakoj te otvorenoj komunikaciji, kako s kolegama s kojima sam proveo četiri godine u istome razredu tako i s onima koji su naš razred iz ovoga ili iz onoga razloga napustili.

 

LUKA: Od događaja najviše ću pamtiti natjecanja i maturalce koji su uvijek posebni, a od ljudi mnogo njih. Od profesora uvijek ću se sjećati razrednice prof. Ondine Mirt Puškarić čije su pripreme bile moji najdraži sati. Naime, na pripremama bi razrednica uvijek donijela razne grickalice, slatkiše i sokove kako bi imali „gorivo za rad“. Sredila mi je i sudjelovanje na dosta projekata, a pamtit ću i njezine life hackove kako se snaći u grčkom tekstu i mnoge inspirativne priče. Dalje bih spomenuo svoju prof. Latinskoga jezika Mateu Mrgan Kadvolt koju sam stalno davio nekim tekstovima, skriptama i pitanjima (to se odnosi i na razrednicu), a kojoj sam se najviše divio zbog gotovo nevjerojatne marljivosti i organiziranosti. Dalje bih spomenuo prof. Marinu Kapetanović na čijoj sam Povijesnoj skupini zaista uživao, bilo da smo gledali neki film ili išli na izložbe. Nadalje ću pamtiti prof. Anđelu Vukasović Korundu koja mi je predavala Hrvatski jezik čijem sam se golemom znanju iskreno divio, a nasmijavali bi me i neki njezini komentari na gradivo koje smo obrađivali (primjerice, prof. nas je ozbiljno upozorila da Horacijeva Poslanica Pizonima nije poslanica bizonima). Također, divio sam se njezinu žaru s kojim nas je pripremala za natjecanje. To isto pamtit ću i kod prof. Matije Nikića čija su mi se objašnjenja nekih pojmova iz biologije urezala u pamćenje zbog jednostavnosti i genijalnih usporedaba. Kao šećer na kraju spomenuo bih prof. Milanu Funduk koja mi je predavala Etiku, Logiku i Filozofiju. Iskreno mi je žao što nisam zapisao njezine genijalne izjave. Prof. je također uvijek žarila velikim optimizmom i zaraznom „pozitivnom energijom“. Tako bih mogao još dugo pisati jer mi je svaki profesor ostao po nečemu u sjećanju, ali najvažnije mi je bilo da su stvarno svi bili uljudni i pristupačni ljudi kod kojih se vidjela ljubav prema svom poslu. Od kolega ne bih baš poimence (djelomično zato što ih je jako mnogo), ali smatram da me druženje s njima učinilo boljim čovjekom i pomoglo da neke stvari shvatim ili sagledam iz druge perspektive. Ipak, jednoga kolegu ipak bih spomenuo. To je Emio Halilović, prošlogodišnji maturant generacije, kojega sam upoznao prošle godine na državnoj razini Natjecanju iz latinskoga i grčkoga jezika u Zadru. Ostao sam zadivljen apsolutno svime kod Emija, od golemog znanja, širokog vokabulara i odlične dikcije do nevjerojatne skromnosti, galantnosti i sposobnosti da ostane profesionalan u teškim situacijama. Premda ovo vjerojatno zvuči patetično, moram reći da mi je Emio u mnogim situacijama bio uzor.

 

U kojim ste aktivnostima, projektima i natjecanjima sudjelovali?

ANDRIJA: Sudjelovao sam na županijskim natjecanjima iz povijesti i engleskog te na državnim natjecanjima iz latinskoga i hrvatskoga jezika. Pohađao sam sljedeće predmete: napredni Njemački jezik kao drugi strani jezik, Antičku baštinu u Hrvatskoj i Lingvistiku. Također sam sudjelovao na manifestacijama povodom obilježavanja Dana Europe, 410. obljetnice osnutka Klasične gimnazije te otkrivanja spomenika kovanici s likom cara Hadrijana kod Trgovačkoga suda u Zagrebu.

 

LUKA: Sudjelovao sam na županijskim natjecanjima iz biologije i hrvatskog, a na državnim iz povijesti, latinskoga i grčkoga. Od fakultativnih predmeta išao sam na Retoriku i Novogrčki, uz napredni Njemački jezik kao drugi strani jezik i Povijesnu skupinu. Sudjelovao sam na humanitarnoj večeri Hosana i na Danu otvorenih vrata te Poetskim večerima gdje sam pjevao s prof. Božićem. Uz razrednicu i ravnatelja predstavljao sam školu kada je u Hrvatsku došao grčki predsjednik, a bio sam i na seminaru u Starom Gradu na Hvaru koji je organizirao Institut Latina et Graeca. Na tom seminaru upoznao sam mnogo klasičara iz cijele Hrvatske uključujući i organizatora, prof. Tonćija Maleša, koji me oduševio svojim vedrim duhom i svestranošću. Usput se ispunila i moja želja da posjetim naš najsunčaniji otok. 🙂

 

Kakvi su vam planovi za budućnost?

ANDRIJA: Upisat ću lingvistiku te ruski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

 

LUKA: Upisat ću povijest i grčki jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

 

Što biste poručili svojoj generaciji?

LUKA: Poručio bih joj da slijedi i ne odustaje od svojih snova. Čak i ako se ponekad pojave otežavajuće okolnosti ili neuspjesi, vjerujem da se sve može postići ako smo spremni uložiti dovoljno truda.

 

ANDRIJA: Svojoj bih generaciji poručio da nastoji održati barem nekakav kontakt s ljudima iz srednje škole koje više neće tako često viđati.

 

Poručite neodlučnim osmašima zašto trebaju upisati Klasičnu!

ANDRIJA: Klasična se gimnazija najviše reklamira navodnim „klasičarskim“ identitetom i duhom. Ja ne smatram da takvo što postoji i da je Klasičnoj gimnaziji potrebno izmišljanje posebnosti kako bi privukla potencijalne buduće učenike. Mislim da postoje mnogobrojni realni i konkretni razlozi za upis u Klasičnu gimnaziju. Najveće su vrline Klasične gimnazije vrline njezinih profesora. Škola u pogledu opremljenosti nije u dobrome stanju, no dok bi bilo korisno za nastavu imati bolju tehnološku i ostalu opremu, za kvalitetno su obrazovanje najvažniji kvalitetni i voljni profesori. Vrlina jest i to što ne zahtijeva previše mukotrpnoga rada od učenika koji to nisu spremni ponuditi, a istovremeno pruža nevjerojatan profesorski angažman za učenike koji žele produbiti svoje znanje o područjima koja ih zanimaju. Radi se poglavito o humanističkim znanostima. Veliki je plus pohađanja škole s klasičnim programom i mogućnost sudjelovanja na već spomenutim seminarima.

 

LUKA: Po mojem mišljenju Klasičnu gimnaziju od drugih gimnazija razlikuju dvije stvari. Prva je učenje klasičnih jezika sve četiri godine školovanja. Ako se oni nauče, velika su pomoć čime god da se dalje bavili. Naime, naučiti nekoliko osnovnih riječi grčkoga i latinskoga može pomoći u razumijevanju stručnih pojmova iz mnogih znanosti (biologija, fizika, ekonomija, politika, povijest, lingvistika itd.) čije se značenje onda ne mora „bubati“ niti može doći do zabune (kad su npr. dva pojma suprotnoga značenja koji je koji). Učenje latinskoga i grčkoga može dobro doći i u razumijevanju nekih engleskih riječi koje imaju korijen u tim jezicima i učenju drugih jezika, posebice romanskih. Znanje klasičnih jezika može se i ovako sagledati; svako znanje je vrijedno, a što manje ljudi ima neko određeno znanje, njegova je vrijednost veća. Druga velika prednost naše škole njezini su učenici koji su stvarno jako različiti, od prirodnjaka i društvenjaka do jezičara i umjetničkih tipova. U takvoj situaciji osoba koja ide u Klasičnu upoznat će mnogo različitih ljudi čiji različiti interesi mogu osobi jako raširiti vidike. Uzet ću primjer svog razreda u kojem nije bilo predmeta u kojem barem nekoliko osoba nije bilo jako dobro i zainteresirano za njega. Također, škola nudi i ogroman broj fakultativnih predmeta, slobodnih aktivnosti, grupa i slično. U takvoj situaciji svaki učenik u Klasičnoj može naći nešto za sebe.

FOTO: Fran Košpić

 

 

Moglo bi Vas zanimati:  Najvažnije je postati čovjek

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *