Najvažnije je postati čovjek

objavljeno u: Atrium - Atrij | 0
U današnje se vrijeme sve više i više promovira STEM područje i obrazovanje vezano uz njega. Koju korist u ovakvom znanstveno orijentiranom svijetu može donijeti pohađanje Klasične gimnazije i njezin program?

Razgovor sa sportskim novinarom Antonom Samovojskom

Multimedijalna dvorana Klasične gimnazije bila je gotovo premala za velik broj zainteresiranih posjetitelja koji su unatoč hladnoći i magli te večeri, 5. studenoga 2018. došli poslušati predavanje istaknutoga sportskog novinara Antona Samovojske. Zapravo, to i nije bilo predavanje, nego priča, lijepa priča o nepredvidljivim životnim putovima, o nogometu, istinskim vrijednostima i divnim ljudima koji svijet čine bogatijim.

Gospodin Samovojska govorio je opušteno, ali s posebnim, uvjerljivim žarom. Priče iz njegova života tekle su jedna za drugom i mogli smo osjetiti kako s nama nesebično dijeli svoja iskustva, svoj zanos i svoje znanje. Njegov govor bio je nekoliko puta prekidan dugim aplauzima odobravanja, a na samom kraju bilo je zanimljivo čuti i pitanja i komentare publike koji su upotpunili sliku o našem gostu.

Anton Samovojska na gostovanju u Klasičnoj gimnaziji

Kada su se svi na kraju počeli razilaziti, ja sam trebao uzeti svoju bilježnicu, ruksak s knjigama i potražiti gospodina Samovojsku kako bih odradio dogovoreni intervju. A to, naravno, zbog svega rečenog u multimedijalnoj dvorani nije bila nimalo laka zadaća. Sva pitanja što sam ih pripremio za ovaj intervju prethodnoga dana odjednom su mi djelovala poput otopljenoga sladoleda, jer postavljati pitanja tako poznatomu i hvaljenomu novinaru, dobitniku brojnih novinarskih nagrada, izvjestitelju s brojnih svjetskih i europskih prvenstava iz svih mogućih sportova izgledalo mi je kao da profesora hrvatskoga jezika ispitujem gramatiku ili profesorici matematike zadajem zadatke… Jednom riječju, upitao sam se kako na kraj s tremom. No pokazalo se da je gospodin Samovojska i nakon cjelovečernjega govora ostao pristupačan i strpljiv. Ono što me se osobito dojmilo tijekom našega kratkog razgovora bila je pomisao koliko je bio u pravu kada je rekao da je novinarski posao najljepši posao na svijetu. To je posao koji čovjeku zaista daje priliku za upoznavanje zanimljivih ljudi…

I tako, naš razgovor sasvim predvidljivo započinjem s pitanjem o nogometu. Iako je te večeri naglasio kako posljednjih dvadesetak godina pokušava demistificirati nogomet i prikazati ga u drugom svjetlu, mene zanima njegova igra.

Sve počinje u kvartu

Poznato je da ste uspješan malonogometni igrač. Za koju ste momčad igrali i koliko ste puta sudjelovali na turniru Kutija šibica?

Igrao sam za Grahorovu, malu uličicu na Črnomercu. U toj kratkoj ulici nastala je jedna od najboljih zagrebačkih malonogometnih momčadi. Grahorova je čak 12 puta osvojila prvenstvo Zagreba što se igralo na legendarnom Keglbajsu, osvojila je Kutiju šibica, osvojila je sve turnire na kojima je igrala, a 1984. bila je i neslužbeni prvak negdašnje Jugoslavije. Za nas je bila osobita čast što su s nama htjeli zaigrati i glasoviti igrači pravog, velikog nogometa poput, na primjer, glasovitog Dinamova napadača Slavena Zambate. Bio sam dobar ‘hakler’. Proglašavali su me najboljim igračem na mnogim turnirima. U Karlovcu, na primjer, tri sam puta bio najbolji: 1981., 1983., 1984. Mi smo bili tipična kvartovska momčad, momčad prijatelja. Mogli smo dovesti gotovo koga smo htjeli i vjerojatno bismo imali i bolje rezultate. No što je rezultat? Jest, rezultat je važan, ali nije najvažniji.

Kad već govorimo o dečkima iz kvarta, te večeri nam je ispričao i priču o Gilbertu Silvi, brazilskom nogometašu, koji je 2001. bio prvak svijeta. Još kao dječak počeo je igrati nogomet, no kada mu je umro otac, morao je ostaviti treninge i s petnaest godina zaposliti se u tvornici čokolade. Tamo je radio sve do svoje osamnaeste kada je ponovno nastavio s treninzima i igrom. Naš gost imao je s njim dogovoren intervju u Grazu, intervju koji je trebao trajati svega petnaest minuta, no potrajao je sat i petnaest minuta. Ono što je bilo osobito zanimljivo u tom razgovoru bile su Silvine riječi koji je tom prilikom rekao kako nema velikoga nogometaša (sportaša) u kući u kojoj je pun frižider. Upravo siromaštvo i glad nekima svjetski poznatim sportašima bili su poticaj da daju sve od sebe.

Kako to da niste prešli na tzv. veliki nogomet?

Pokušao sam igrati veliki nogomet, ali prekasno sam počeo. Bilo je to u trećem razredu gimnazije. Igrao sam dvije godine u juniorima zagrebačkoga Jedinstva. Bili smo dobri i jednom smo zgodom u Maksimiru pobijedili drugu momčad Dinamovih juniora 6:1. Hodali smo poput paunova nakon te utakmice. S razlogom. Oni su trenirali svaki dan, a mi samo dva puta tjedno i to kad smo školu imali ujutro. Imao sam 18 kada sam zaigrao za seniorsku momčad u kvalifikacijama za drugu ligu. Prošli smo kvalifikacije, a kako sam bio mlad i igrao vrlo pristojno, ujesen 1969. završio sam na probi u Dinamu. Trenirao sam u Maksimiru gotovo dva tjedna, a tad me na razgovor pozvao veliki nogometaš i veliki trener Ivica Horvat, koji je tih godina vodio Modre. Legendarni lik našega nogometa, koji je pedesetih godina XX. stoljeća bio jedan od najboljih svjetskih braniča, biranim mi je riječima, na vrlo fin, gospodski način, objasnio ‘koliko je skupa topla voda u Maksimiru’. Valjda milijun puta zahvalio sam Ivici Horvatu na prekrasnoj poruci, koja mi je pomogla da se usmjerim na druge, mnogo važnije stvari.

Zanimljivi su i podatci kojima nas je gospodin Samovojska obogatio tijekom svoga govora. Tada je rekao kako je od 7,5 milijardi ljudi najmanje 4 milijarde u doticaju s nogometom. Zatim, Ronaldo kao najpopularniji nogometaš na svijetu na Instagramu ima 150 milijuna pratitelja, a FIFA ima više država članica nego UN. Zato ne čudi činjenica što predsjednik svjetskoga nogometnog saveza uživa status razine predsjednika države.

S obzirom na to da nogomet u zadnje vrijeme pokreće politička pitanja, ali i razvija neke emocije koje nadilaze uobičajeno sportsko navijanje, koja je vaša procjena – u kojem se smjeru kreće taj sport i općenito sportski duh?

Zavisi koji se dio svijeta promatra. Nažalost, trgovački pristup nogometu Hrvatsku je doveo do te točke da je postala poligon za proizvodnju mladih, vrlo talentiranih igrača koji prerano odlaze u inozemstvo. Jedina je šansa našega nogometa, ako razgovaramo o našoj reprezentaciji, da ti igrači što prije sazriju vani i vrate se u reprezentaciju kao gotovi igrači, spremni za rezultate na najvišoj mogućoj razini. Drukčije ne. Nogomet je ispolitiziran u bilo kojoj zemlji na ovom svijetu i činjenica je da su se nogometom u političke svrhe koristili mnogi. Vidimo što se danas događa u Španjolskoj. Nogometni klub Barcelona nije izuzet u pokušaju stvaranja Katalonije. Jasno je gdje je u tim odnosima madridski Real. No to nije stanje od danas. Generalisimo Franco, španjolski diktator, navijao je za Real Madrid. Bio je toliki navijač da je 1953. presudio da Alfredo di Stefano može zaigrati za Real, iako je potpisao ugovor s Barcelonom. Politika eksploatira nogomet najviše što može jer nogomet može okupiti i  zarobiti emocije milijuna ljudi. To smo doživjeli i mi u ljeto 2018.

Malo o šahu – poznat je kao igra strategije. Što je utjecalo na Vašu ljubav prema toj igri?

– Naučio sam igrati šah sa četiri godine. Gledao sam svoga oca kako igra šah sa svojim prijateljima na najnižoj mogućoj amaterskoj razini. Ja sam to gledao, gledao, gledao i onda sam jednoga dana pitao oca: „Tata, bi li odigrao sa mnom jednu partiju šaha?“ A on me gleda, pa začuđeno izusti: „Pa ti ne znaš igrati šah.“ Velim: „Znam.“ I onda je tata sjeo sa mnom i izgubio. Počeo sam igrati vrlo rano i mislim da mi je šah mnogo pomogao, jer šah, kao prvo – razvija tehnike pamćenja. Šah se ne može ozbiljno igrati ako čovjek ne zna napamet bezbroj varijanti otvaranja, ako ne zna ideje u središnjici i ako ne zna završnice.  Šah pomaže mnogo u strategiji – kako ćeš razvijati igru, kojim putovima ćeš ići, kako ćeš doći do aktivne igre. Poanta je šaha upravo u aktivnoj igri – onaj koji prvi dođe do aktivne igre – velika je vjerojatnost da će partiju dobiti. Šah mi je mnogo pomogao da lakše pamtim. Ja znam, recimo, da je Messi zabio za Barcelonu ukupno golova 564 u 649 utakmica. Ali kako sam zapamtio taj broj? Zapamtio sam ga ovako. 564 – dvije zadnje brojke 64, a one dvije početne su 64 i sad samo 9. Znači što pamtim? Pamtim samo 4 brojke, a ne 6 brojki. To je ta sistematizacija u kojoj šah mnogo pomaže. Volio bih da svi igraju šah. Radije nego ove pucačine.

Klasična u doba STEM-a

Anton Samovojska na gostovanju u Klasičnoj gimnaziji

Zašto baš Klasična gimnazija? Nakon što je negdje u ljeto, između trećeg i četvrtog razreda osnovne škole, šest puta pročitao Schwabove Najljepše priče klasične starine, znao je da mora ići u Klasičnu; prvo u osnovnu, a zatim u gimnaziju. Razdoblje provedeno u osnovnoj i Klasičnoj gimnaziji gospodin Samovojska opisuje kao prekrasan dodir sa životom.

Te večeri spomenuo je još jednoga svog omiljenog pisca – Marka Twaina. Citirao je jednu njegovu misao: „Dvije su najvažnije stvari u čovjekovu životu: prva je kada se rodi, a druga je kada spozna zašto je na ovom svijetu.” Za sebe kaže da nije mogao ni zamisliti da će se jednoga dana baviti novinarstvom i cijela priča u vezi s njegovim ulaskom u svijet medija ponovno djeluje poput avanture upakirane u bajku.

I zato mi sljedeće pitanje koje postavljam zvuči pomalo suhoparno, no i to je dio života, kada stvarnost gubi ozračje bajkovitosti.

Mogli bismo reći da danas živimo u vremenu STEM-a kada se obrazovanje veže uz znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku. Mislite li da Klasična gimnazija i program koji ona nosi sa sobom može ići ukorak s tim trendom?

Uvijek. Uvijek. Uopće nema nikakve dvojbe. Nije cijeli život STEM. Postoji više razina života i drukčije razine života. I naravno da za nešto što je Klasična gimnazija uvijek ima prostora zato što potreba za znanjima kao što je povijest, kao što je povijest umjetnosti, kao što je etika, kao što je logika, filozofija – potreba za takvim znanjima nepresušna je.

Tu je i njegovo nekadašnje preispitivanje zašto je tolike godine učio grčki i latinski. Tek kada se 2008. godine susreo s Jacquesom Roggeom, tadašnjim predsjednikom Međunarodnoga olimpijskog odbora, također klasičarom, shvatio je koliko znanje tih jezika mnogo znači, ne samo u medicini, znanosti i obrazovanju nego i u novinarstvu. Tako se i taj intervju od zadanih petnaest minuta razvukao u ugodan razgovor od sat i pol. Protokol je pao u vodu, a naš novinar dobio je krasnu priču za pune dvije stranice s naslovom „Jacques Rogge: Moj je životni san jedriti Jadranom“.

Osim opće kulture, ima li još prednosti klasičnoga obrazovanja danas?

Čovjek se u Klasičnoj gimnaziji nauči učiti. I to je ono što je bitno, to je najvažnija stvar.

Uz ovo pitanje prenijet ću priču iz njegova izlaganja koja potvrđuje te riječi. Nakon što je za svoje profesore naglasio da su bili briljantni, gospodin Samovojska otkriva nam kako je u njegovu razredu bilo svega petnaest učenika i kako su se morali dobro pripremati za svaki sat. Tako su iz grčkoga imali profesora Zmajlovića koji je bio niska rasta, no kada bi ušao u učionicu, svi su imali dojam da je viši od dva metra. Učenici bi zaronili glave u klupu, a on bi došetao do jednoga od njih i počeo ispitivati. Morali su biti spremni za sve: riječi, prijevod, gramatiku… I tu dolazi do izražaja iskrenost moga sugovornika. Kada ga je usred prijevoda profesor Zmajlović upitao kako glasi nominativ imenice kći, on je odgovorio – kćer. Profesor je tada dva puta bez riječi obišao oko razreda, a kada se zaustavio rekao mu je: „Ti boga, štel bi naučiti grčki, a ne znaš ni hrvatski.“ Od toga dana do danas nije zaboravio da je nominativ kći, a kćer akuzativ.

Kada ga upitam za još neku anegdotu, on odgovara:

Pa joj, ima tu mnogo anegdota. Meni je najveća anegdota ta da sam ja bio jedini čovjek koji nije markirao. Dva su razreda markirala, ja sam bio jedini koji nije markirao nego sam ostao u školi. Pa zamisli ti to, kakva sramota! Dođemo danas na maturalnu večeru i, naravno, uvijek se čita imenik, pa ocjene, pa vladanje. I onda uvijek, naravno, u tom imeniku piše „markirali su svi osim Antona Samovojske“ i to si uvijek pročitam. Ja nisam markirao jer da sam došao doma i rekao tati da sam markirao, pa tata bi me ubio.

Prije no što ću postaviti posljednje pitanje, ponovno se prisjećam kako je te večeri poslao poruku svima koji se žele baviti novinarstvom. Rekao im je: „Bavite se novinarstvom, nema ljepšega posla na svijetu. Osobito kada si sportski novinar, tada odlaziš na spektakularna natjecanja, upoznaješ se sa sjajnim sportašima, radiš s njima zanimljive intervjue, putuješ po cijelom svijetu. Što ima ljepše od toga?” Pa, ipak, postavljam pitanje za sve nas koji možda još ne znamo što želimo.

Što biste poručili današnjim klasičarima, a i svim mladima?

Da nema suvišnoga znanja, samo neka uče. Samo neka uče jer im to jedino može pomoći u životu, a sve ovo ostalo priča je za malu djecu, sve će ovo ostalo proći, a znanje će ostati. Čovjek ima dovoljno vremena u životu za sve, ako pravilno posloži stvari od početka do kraja. Prvo je i najvažnije postati čovjek. Postati čovjek, završiti nekakvu školu, dobiti dobar posao i sve ćeš stići u životu učiniti. Ništa neće nedostajati. Ništa.

Zvuči jednostavno, no u tome se i krije tajna velikih stvari u životu.

 

FOTO: Vasja Irma Ivković

Moglo bi Vas zanimati:  Predavanje o mehanizmima demokracije: I moj glas je bitan

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *