Kad padne noć, nitko ne otvara vrata

Kad padne noć, nitko ne otvara vrata priča je Barbare Rismondo s kojom je sudjelovala na smotri LiDraNo.

Kad padne noć, nitko ne otvara vrata

Noću, baš poput svjetlosti, ljudi jednostavno nestanu. Naziru se obrisi napuštenih kuća postavljenih u nizu koji vodi u dubinu. Promatram nebo išarano zvijezdama. Nešto dalje vidi se Mjesec. Toliko je velik da izgleda kao da bi se mogao sudariti sa Zemljom. Prateći njegov obris, odjednom ugledam svjetlo, doduše prigušeno. Približim se izvoru svjetlosti i kroz prozor vidim dječaka koji sjedi u sobi i piše u bilježnicu. Nije mu više od dvanaest godina. Svijeća od koje dopire svjetlost daje mu sablastan izgled. Ne mogu ga vidjeti dobro, ali nešto me u njemu privlači. Izgleda potišteno. Želim mu pomoći, ali ne znam kako. Skupim svu hrabrost, približim se prozoru i progovorim: „Što radiš? Izgledaš tužno.“ On me pogleda. Lice mu je bezbojno.

„Tko je to?“ upita. Glas mu je prigušen poput svijeće koju drži. Prestrašen je.

„Ja sam samo prolaznik“, odgovaram. „Ne znam kako sam se našao ovdje. Možeš li mi reći gdje sam?“

Šutke gleda u mene, potom kaže: „Ovdje nitko ne zalazi u tamu. Obećaj da nećeš nikomu reći da smo razgovarali!“ Djelovao je kao da mu o tome obećanju ovisi život.

„Obećavam. No kako to misliš, nitko ne zalazi u tamu?“

Dječak odgovori šaptom: „Kad padne noć, nitko ne otvara vrata… Kako si me pronašao?“

„Tvoja je soba ovdje jedini izvor svjetlosti. Nisam si mogao pomoći, a da ne priđem bliže i ne pogledam tko si.“ Promotrio sam bolje dječaka. Poznat mi je. To lice, ta soba. Kako je to moguće? Nikada nisam bio ovdje, no sve mi se čini poznatije, bliže.

„Kako se zoveš?“ upitam.

„Fabijan. Ti?“

„Ne znam“, odgovaram.

„Kako to misliš? Zar nemaš ime?“ pita sa zagonetnim smiješkom.

„Ne, nemam ime… Ili ga se bar ne mogu sjetiti.“

„Ja ću ti dati ime. Što kažeš na ime Jan?“ Rekavši to, lice mu je poprimilo topliju nijansu.

Jan? Sviđa mi se.“

„Da, lijepo ime. Znao sam da će ti se svidjeti.“

„Djeluješ tako sigurno u svoje riječi. Jesmo li možda već razgovarali?“ upitam ga podrugljivo.

Fabijan se osmjehne: „Samo se ti šali, ali da, mi doista već neko vrijeme razgovaramo. Ti me pitaš kako sam tako siguran u ono što govorim, a ja ti odgovaram jer to svake noći ponavljam. Svake noći dolaziš ovdje, pitaš me što radim, kako se zovem. Svake noći predložim ti ime.

„Ništa ne razumijem. Ovdje sam prvi put“, pogledam ga propitkujući njegove riječi.

„Ako mi ne vjeruješ, pogledaj ovu bilježnicu. U njoj je zapisan svaki naš susret. Sve o čemu smo razgovarali.“

Shvativši da mu ne vjerujem, Fabijan mi pruži bilježnicu. Zaista, svaka je stranica ispunjena našim razgovorima. Pročitavši je, upitam: „Tko sam onda ja?“

„Ti si Jan. Plod moje mašte i moj jedini prijatelj. Održavaš me svjesnim sebe, a ne robom, poput svih ostalih. Pričaš mi o svojim pustolovinama, o dalekome i nepoznatome svijetu. Zarobljen sam u ovoj sobi. Svi smo zatočeni u svijetu u kojemu ljudi, koje nije briga ni za koga osim za sebe, rade na račun drugih. Svijet nije zatvoren prema nama, nego smo mi zatvoreni prema njemu. Naučeni smo zatvarati vrata kad bismo ih trebali otvoriti. Ne slažem se s tim ustrojem i ti si način na koji mu se protivim. Nitko mi te ne može oduzeti niti mi zabraniti da postojiš.“

„Hoćeš reći da mene nema? Da sam samo tvoja izmišljotina?“

„Ti nisi samo moja izmišljotina. Ti si osoba kakva bih ja htio biti. Želim istraživati svijet. Želim se udaljiti od ovih dosadnih normi još dosadnijih ljudi. Tebe bi svatko trebao imati. Nekoga  s kime može razgovarati, komu se može povjeriti.“

„Nisam znao da je moguće biti plod nečije mašte…“ Gledao sam ga u čudu. Sad je stajao uz prozor. Nagnuvši se prema meni, upitao je: „Što ti misliš, tko si?“

Osjetio sam kako me zapuhnuo povjetarac. Fabijan se toliko nagnuo da sam imao osjećaj da bi mogao pasti. Povjetarac je postajao snažan vjetar. Bilo je hladno. Fabijan ni na tren nije maknuo pogled s mene. Njegov me pogled probadao, tjerao me da mu odgovorim. Napokon me hladnoća trgnula iz transa i odgovorio sam: „Osjećam povezanost s tobom, ali i hladnoću koja nas odvaja. Tvoja je soba topla i obasjana svjetlom, a mene obasjava Mjesec. Ne znam tko sam ni otkud dolazim, ne znam kamo idem. No tebi je, Fabijane, nametnuto što trebaš biti. Zato se naginješ prema meni, da osjetiš kako je to biti na otvorenome, kako je to smrzavati se. Želiš biti poput mene i zaputiti se u nepoznato jer tako možeš spoznati sebe. Ti nisi samo Fabijan, kao što ni ja nisam samo Jan. Obojica osjećamo da nam nešto nedostaje. Mi smo jedno.“

Fabijan odgovori: „U pravu si. Bojim se mraka i hladnoće, bojim se nepoznatog. Nisam se uvijek bojao. Nekoć su mi oni bili privlačni, jedini način da otkrijem svijet oko sebe. No kako odrastam, tako se strah širi. Jednostavnije je bojati se i ništa ne poduzimati. Ti si, Jane, ono što pokušavam potisnuti. Umjesto da slijediš, ti vodiš, i to u nepoznato. Koliko god se trudio odbaciti te, svaku bi se noć pojavio i pričao mi o svojim pustolovinama. Prošle noći došao si blijed i rekao da nemaš što ispričati.“

Okrenuo sam se prema Mjesecu, čija je svjetlost sada bila jača od svih izvora svjetlosti na Zemlji. Rekao sam: „Isušio sam zalihu i vrijeme je da se ponovno napuni. Što kažeš na to da zajedno otkrivamo prostranstva i opasnosti svijeta? Da zajedno upoznajemo tajanstveni svijet daleko od svih koji ne vide i ne žele vidjeti?“

Tako smo Fabijan i ja krenuli na put uz niz napuštenih kuća dok je svjetlost svijeće iz sobe nestajala pod svjetlošću Mjeseca.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *