O tempora, o mores!

OSVRT NA RADIODRAMU ALKESTIDA PRED VRATIMA HADA

Ovogodišnji dan škole, 413. obljetnicu od njezina nastanka, između ostaloga obilježila je i radiodrama antičke dramske skupine Klasične gimnazije u Zagrebu.
Izazovi koji traže nova rješenja

Karla Lajšić, Roza Jurić, Lara Gregec i Ljubica Maras tijekom snimanja radiodrame

Unatoč neprilikama koje su nas snašle zbog koronavirusa te nužnog pridržavanja primjerene udaljenosti, snašli smo se ne samo u nastavi nego i u realizaciji „predstave“. U normalnim okolnostima predstavu ne bi krasili navodni znakovi, već bi ona samostalno mogla stajati u rečenici te bismo imali priliku gledati je u kazalištu Gavella. Ovako se naša predstava svela na radiodramu. Kako bi rekao slavni rimski govornik Marko Tulije Ciceron: „O tempora, o mores!“, čudnih li vremena, čudnih li običaja, što u našem slučaju znači da svako vrijeme traži vlastita rješenja problema. Naše se rješenje svelo na tehnologiju i nove medije. Iako tehnologija čini velik dio naše svakodnevice, nismo svjesni koliko ovisimo o njoj i koliko nas ona određuje. Naša predstava tako je postala radiodramom jer nam je to bilo tehnološki moguće. Kada bi mi netko spomenuo radiodramu, sjetila bih se Trećeg programa Hrvatskoga radija koji se u mojem ranom djetinjstvu činio kao jedina dostupna radiostanica nedjeljom. Iako me program nervirao dok sam bila sasvim malo dijete, s vremenom je slika nedjeljnog jutra obilježenog radiodramom postala jedno od najljepših sjećanja iz djetinjstva.

Starost – pa to je čista besramnost.

Toma Marušić i Brigita Mrkus kao Admet i Alkestida

Radnja naše predstave – radiodrame prikazuje kralja Admeta kojemu je došlo vrijeme da umre, no kao pravome vladaru ne sviđa mu se ta odluka. Admet moli roditelje i prijatelje da umru umjesto njega, no nitko to ne želi učiniti. Nitko osim Admetove žene Alkestide. Nakon što se Alkestida žrtvuje, u dramu ulazi Heraklo, Admetov prijatelj, kako bi proveo neko vrijeme u njegovu društvu. No, Admet mu ne želi priznati kakvu je sudbinu i zašto izbjegao, nego ga nudi jelom i pićem, uvjeravajući ga da je umrla neka strankinja. Heraklo se, prema iskazima  Kora i slugu, ponaša poput „svinje“ koja je unatoč žalovanju kročila u Admetov dom. Heraklo tek od slugu saznaje za nesreću te odlučuje vratiti Alkestidu i sukobiti se sa Smrću. Pojavljuje se i lik Fereta, Admetova oca, koji sina kori jer je izabrao da mu vlastita žena umre umjesto njega. Radnja završava razgovorom Admeta i Herakla koji vraća Alkestidu njezinom suprugu.

Priređivači predstave poslužili su se zvukovnim mogućnostima koje nudi oblikradio drame. Tako se na samom početku drame čuju kapi koje polako padaju na neku površinu, čime slušatelj dobiva utisak da se nalazi ispred vrata Hada. Ondje Apolon i Smrt vode razgovor o Admetovoj sudbini s tim da se Apolon zalaže za Admetovu poštedu, a Smrt ne želi kršiti protokol umiranja jer bi na taj način ugrozila svoj ponos. Cijelo se vrijeme  može čuti glazba u pozadini, a ponekad je glasnija i od samih likova (*khm khm* Heraklo). Također, glasovi likova odzvanjaju jekom što ih čini sablasnima, što je najviše prisutno u korskim govorima. Admetov lik čini se izgubljenim te prelazi iz kajanja za ženom u oplakivanje samoga sebe. Na trenutke podsjećao me na adolescenta koji misli da su mu svi okrenuli leđa, pogotovo u razgovoru s ocem. „Starost – pa to je čista besramnost.“

Glumačko putovanje u nepoznato

Čudno je pisati osvrt na nešto u čemu sami prisustvujemo jer koliko god se trudili, objektivnost ne može doći do izražaja. Uvijek postoji onaj dio u nama koji ističe nesigurnosti u vlastitoj izvedbi te se toliko usredotoči na njih da na kraju one ostanu jedino što čujemo. Imala sam priliku glumiti jedan od likova u radiodrami, Herakla. Kada sam saznala za svoju ulogu, nisam znala zašto sam baš ja izabrana s obzirom na to da je bilo drugih koji su joj, po mojem mišljenju, bolje pristajali. Bila sam nesigurna u ulozi jer nisam mogla pronaći poveznicu između sebe i jednog od najpoznatijih grčkih junaka. Pojavio se glas koji je odzvanjao u mojoj glavi govoreći: „Ti? Ma ne, umišljaš si. Zar stvarno misliš da bi tebe odabrali za takvu ulogu? Vjeruj mi, znam što govorim. Poznajem te i više nego što misliš.“ Naučeni smo zdravstvene probleme rješavati lijekovima, no kako odgovoriti na bol koju nijedan lijek ne može ublažiti? Vjerovala sam Glasu jer je, osim boli, svojom prisutnošću nosio udobnost i zaštitu. No, zaštitu od čega? Nepoznatog. Nije me htio pustiti jer uspijem li mu se otrgnuti, ne bih bila pod njegovom kontrolom. A što bi parazit bez domadara? Glas se širio mojim mislima te se toliko udomaćio da ga više nisam znala raspoznati od svojega. Bojala sam se pogledati tekst, no znala sam da će kad-tad doći trenutak kad ću ga morati ne samo pogledati nego i odglumiti. Uloga koju sam dobila nije bila mala te moje odustajanje ne bi pogodilo samo mene, nego bi utjecalo i na ostatak skupine. Nisam mogla odustati, no nisam znala kako se suočiti s  Glasom. U jednome se trenutku dogodila promjena. Bilo je to za vrijeme individualnog videorazgovora između profesora koji su vodili skupinu i mene. Pitali su me zašto mislim da su me odabrali za ulogu Herakla. Nisam znala kako odgovoriti. No, moj odgovor nije bio jedino što je nedostajalo. Nije bilo ni Glasa. U tome trenutku rekli su da su u meni prepoznali mogućnost da razumijem tekst koji čitam. Heraklo ne mora nužno biti jak i boriti se sa zvijerima, barem ne u ovom kontekstu. Postoji i druga strana lika. Nakon toga smogla sam hrabrosti da upoznam lik Herakla, te, što sam više vremena provodila s njim, postajao mi je draži. Više se nije činio kao skup crnih slova na bijelom papiru, nego se počeo vezivati za događaje koji su mi bliski. Zabavljala sam se kad bih ga mogla upotrijebiti u svakodnevnim situacijama. Često bih se šalila referirajući se na njega. Razmišljajući o ulozi Herakla, vidim da ispod još uvijek leži onaj hrabri junak koji se umjesto s čudovištima borio s mojim nesigurnostima.

Uzbuđenje premijere (poznatome unatoč)

Sve u svemu, radiodrama mi se svidjela. Iako sam znala što će se dogoditi, nije me napustilo uzbuđenje tijekom prvog slušanja. Pa ipak, jedino čime nisam zadovoljna je moja izvedba Herakla. Čudno, zar ne? Najtiše se čuo, i to mojom krivnjom. Nedostajalo je emocija u liku (opet, mojom krivnjom) te mi se činio jednoličan. Mislim da su ostali odlično odglumili svoje likove. Bilo mi je drago biti djelom radiodrame, i snimajući i slušajući je.

FOTO: Dubravka Matković, prof.

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *