Euripidova posljednja pobjeda ili Bakhe u ZKM-u

objavljeno u: Cultura - Kultura | 0

Euripid je mrtav već godinu dana, život mu je oduzela oštra makedonska zima na dvoru kralja Arhelaja, ali njegove predstave izvode se u Ateni i njegove Bakhe donose mu posthumnu pobjedu. 405. godina je pr. n. e.

Kako to da čak i danas, više od 2400 godina kasnije, rado gledamo antičke drame i i poistovjećujemo se s njima? Da bismo razumjeli sadašnjost i Bakhe kakve nam nudi redateljica Lenka Udovički, moramo potražiti odgovore u prošlosti, i to u Periklovoj Ateni u 5. stoljeću pr. n. e.

Sloboda u državi rađa slobodu raspravljanja

EURIPID (izvor: https://leksikon.muzej-marindrzic.eu/euripid/)

Rođen oko 480. godine pr. n. e. na otoku Salamini, Euripid se najprije bavio filozofijom. Podučavali su ga Anaksagora i Protagora te je dobro poznavao Sokratov nauk. Živio je i stvarao u zlatnom dobu Atene i natjecao se na Dionizijama protiv najboljih dramatičara pred 30 000 gledatelja. Prvi je puta sudjelovao na Dionizijama 455. godine pr. n. e. te je osvojio treću nagradu (što je jednako neuspjehu). Tek je 14 godina kasnije osvojio svoju prvu nagradu (pobjedu) i to konkurirajući Sofoklovoj Antigoni.

Za razliku od slavnih suvremenika Eshila i Sofokla, koji su pobijedili 13, odnosno 24 puta, Euripid je pobijedio samo četiri puta te peti put posthumno. 
Od 90-ak napisanih drama, sačuvano je samo 18 Euripidovih tekstova.

Euripid nije poput ostalih velikih tragičara koje poznajemo danas: on pročišćuje vjeru u bogove i čini je uzvišenijom. Dok Sofoklo prikazuje ideale, ljude i prilike kakve bi trebale biti, Euripid u svijet baca nove sofističke misli. Eshil i Sofoklo Grke dižu u visine, a Euripid im postavlja pitanja te ih razdire sumnjom, zadirući u najmračnije dijelove ljudske duše i u najmračnije sumnje koje se nisu smjele izgovoriti.

Ima li bogova? Postoji li Had? Ako postoji, koja  je korist od njega kad ni tamo život nije bez boli? Što znači biti dobar kada je čovjek slab i odaje se pohlepi? Što znači biti dobar kada bič pravde kažnjava i pravednika i zločinca?

Zbog ovakvih je pitanja Euripid stekao mnoštvo protivnika koje je uznemirilo propitkivanje temelja tadašnjeg religioznog misticizma i konzervativizma.

Demokrati ga napadaju jer mrze bezvjerstvo i govor kojim se budi strast i zavodi narod. Aristokrati ga napadaju jer ne žele neobuzdanu strast naroda nego prijašnju sigurnost koju Euripid svojim djelima i propitkivanjem autoriteta ruši. Kako je sloboda u državi donijela slobodu raspravljanja tako je dala i slobodu Euripidovim kritičarima, posebice drugim dramatičarima od kojih ga često u svojim djelima napada komediograf Aristofan. Unatoč protivnicima, opiranjima i osporavanjima snaga izgovorene riječi ne može se poništiti, kao što se ni stih koji se čuje ne može izbrisati iz sjećanja.

Nazivali su ga ὁ της σκηνής φιλόσοφος - kazališni filozof jer je zastupao napredna načela i u svojim je predstavama dijelio plodove filozofskog nauka 
s pukom.

Euripida opisuju kao ozbiljna i mrka čovjeka koji je izbjegavao društvo i koji je najradije boravio u svojoj velikoj biblioteci u kojoj je mogao nesmetano raditi okružen knjigama. Njegova bi se povučenost mogla protumačiti nesretnim životom: uz stalne napade suvremenika, Euripidova dva braka bila su neuspješna te je pred kraj života gledao propadanje Atene zbog Peloponeskog rata i političku dekadenciju – sve to uz vlastitu sijedu starost koja nosi svoje breme. 408. godine pr. n. e. odlazi na dvor kralja Arhelaja gdje piše svoje posljednje djelo i jednu od najsnažnijih svojih tragedija: Bakhe. Godinu dana nakon Euripidove smrti, zahvaljujući sinu Euripidu mlađem, Bakhe osvajaju prvu nagradu te predstavljaju posljednji Euripidov uspjeh.

Natpis na Euripidovu spomenuiku koji su mu nakon smrti podignuli Atenjani: 

"Spomen Euripidov grli sva Helada,a kosti njemu / Krije makedonski kraj, zadnji gdje izdahnu dah.                             
Helade Helada - jest, Atena je zavičaj njegov; / Pjesmom ugodi svud, zato ga i slavi svijet."

Bakhe, protest ili pokorenje?

Prizor iz suvremene predstave Bakhe u režiji Lenke Udovički

U svom posljednjem djelu Euripid prikazuje mit o bogu vinove loze, Dionizu. Za kaznu Tebancima koji ga nisu htjeli priznati kao boga, Dioniz čini žene mahnitima te ga zbog toga vladar Tebe, Pentej, baca u tamnicu. Dioniz se oslobađa i osvećuje se Penteju nagnavši njegovu majku Agavu da ubije vlastitoga sina.

U Bakhama između ostalih stoje i ovi poznati stihovi:

“I mudrost nije mudrost
Ne mudruje li ljudski!
Kratak vijek je, pa tko ide,
Goni za visokim ciljem,
Taj svijeta s’ užit neće;
Mahnitih je, ludih ljudi –
Da, tako ja bar sudim – duša takva.
Mudrom pameću i srcem kloni se
Premudrijeh glava!
Čega puk se prosti drži,
A i vrši, to sam hvalit spravan.
Lak trud je, muka vjerovat
U božanstva snagu,
Pa bilo ono što mu drago, 
U pravo vječito,
To čedo vijeka davnog, prirode.”

 

Iz ovih se stihova može zaključiti kako Euripid smatra mudrim pokoriti se onome što je narodu sveto, običaju, iako je Bakho kojeg prikazuje zao i okrutan. S druge pak strane, drama se može čitati kao pjesnikov protest protiv bogoslužne mahnitosti shvate li se Bakhe kao luđakinje i ubojice, a  Dioniz kao pohlepan i razmažen bog nevrijedan slave. Ni jedno ni drugo ne čini se nemogućim kada razmislimo o kontekstu Euripidova stvaralaštva koje je bilo na trenutke pesimistično, ali i odvažno, te je moglo doći ili kao prostest protiv silnika ili kao pokorenje narodnim moćnicima koji duže vrijeme nisu cijenili Euripida. Jedno je sigurno, a to jest da je drama bila remek-djelo obljubljeno u antici te se izvodila dugo vremena: postoje dokazi da se izvodila čak i 53. godine pr. n. e. u čast pobjede nad Krasom kod Karhe.

Epilog, više od dva tisućljeća kasnije

Kao članovi Antičke dramske grupe 1. ožujka imali smo priliku pogledati Bakhe u ZKM-u u postavi Kazališta Ulysses i razmisliti o pitanjima koja postavlja ta 2400-godišnja tragedija.

U ovoj modernoj inačici grčkog klasika sve likove glume žene, za razliku od antičkih izvedbi u kojima su sve likove, pa čak i ženske,  glumili muškarci. Pratimo tih 12 žena, svaku sa svojim problemima i sumnjama, kako se transformiraju u muškarce i dramski zaplet započinje. Nakon toga tragedija teče svojim tokom bez većih odstupanja od Euripidova teksta, ali nešto je drugačije. Iznenada, priča kao da više nije usredotočena na prihvaćanje Dioniza kao boga, već na oslobađanje žene nasiljem, seksom, neobuzdanošću i bijesom te na društveno neprihvaćanje navedenih fenomena. Ovakav glumački sastav donekle koketira s feminističkim čitanjem tragedije Bakhe i pristaje na njega, dok se neki drugi autoriteti poput Judith Butler, poznate američke filozofkinje izričito ne slažu s feminističkim čitanjem ove tragedije. Butler kao glavni protuargument feminističkim tumačenjima teksta izdvaja činjenicu kako se Bakho ustvari ženama na kraju osvećuje jer ga nisu prihvatili, a ne oslobađa ih.

Potonja interpretacija također si prisvaja argument da je kontekst nastanka drame orijentiran prema muškom rodu: drame su pisali, glumili i gledali muškarci te bi ovu činjenicu pri tumačenju drame trebalo uzeti u obzir, bilo da je tumačimo s motrišta kritičnosti prema ženskim rodu, kritičnosti prema religiji ili je promatramo kao pouku o pokoravanju volji većine tj. narodnim običajima. Međutim, smatram da je posljednja interpretacija upravo ona koju su uprizorili na ZKM-ovoj pozornici. Na kraju predstave Dioniz prolazi scenom grdeći vladarsku obitelj Tebe zbog nepokoravanja njegovu božanskom autoritetu.

Dioniz u haljini načinjenoj od logotipa megakorporacija hoda svoj trijumfalni hod među ruševinama života smrtnika koji su mu se odbili pokoriti. Njegov je trijumfalno tragičan hod moguće povezati s Euripidovom pesimističnom filozofijom. Kao da nas danas Euripid upozorava na suvremene Dionize koji nas kontroliraju i pokoravaju svojoj volji ili nas uništavaju ako već u prethodnom ne uspiju.

Bez obzira na poruku koju je želio poslati Euripid, ili redateljica Lenka Udovički, Bakhe su i danas popularno djelo koje nudi mnoštvo mogućih (re)interpretacija. Dioniz vinom daje ljudima prosvjetljenje, a Euripid ovom tragedijom nudi odgovore na različita uvijek aktualna pitanja. Ipak, da bismo došli do odgovora, trebamo biti spremni tragati za njima i u sebi i u drugima, te duboko u sebi osjetiti potrebu za znanjem, shvaćanjem, razumijevanjem. Istu je potrebu Euripid osjećao kada je svojim velikim dramama poučavao puk. … Kako reče Dioniz: “Što otežete, prijeka kad je potreba?”

FOTO: Nika Livaković

 

Moglo bi Vas zanimati:  Umjetnost opstaje Okruženju usprkos

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *