Jazz-koncert u Klasičnoj

objavljeno u: Cultura - Kultura | 0

Večernje sate proveli smo u dobrom društvu okruženi izuzetnom glazbom. Naime, u našoj je školi u suradnji s Društvom zagrebačke Klasične gimnazije održan koncert jazz-ansambla Muzičke akademije pod vodstvom profesora Saše Nestorovića.

Nastavak tradicije

Drugu godinu zaredom ugostili smo jazz-ansambl Muzičke akademije u svečanoj dvorani. Naravno, opet sam sjeo u prvi red, čekajući početak koncerta s knjigom u ruci i slušajući kako se ispred i pored mene muzičari zagrijavaju, ugađaju instrumente i zabavljaju se kako i priliči ovakvome ansamblu.

Iskrenost izvedbe

Nakon ovog živopisnog doživljaja te predstavljanja glazbenika (i kratke zahvale Muzičkoj akademiji kao i Društvu klasičara), koncert je započeo Claude Bollingovom suitom koja se na prvi pogled ili na prvo slušanje čini nevinom i blagom, ali u stručnim rukama mladih glazbenika dobiva dublje značenje (kako to i inače biva u glazbi). Teško je glazbu pretočiti u riječi i prepričati ugođaj koji glazba budi u slušateljima, ugođaj koji je svakome jedinstven. Kad bi to bilo moguće, onda bi možda poznati skladatelji bili pisci, a ne skladatelji, ali se ponešto ipak može reći. Može se reći da se u glazbi čula svaka pažljivo prebirana tipka na klaviru, svaki staccato na flauti, a od svega najglasnije se čula strast izvođača za glazbom i naporan rad koji su uložili kako bi svakom pojedinačnom slušatelju poklonili ovaj glazbeni dar i na tome im duboko zahvaljujem.

Kada je već bila stvorena karakteristična jazz-atmosfera, nakon zasluženog aplauza, započeo je sljedeći blok skladbi s novim glazbenim sastavom. Prva skladba nije bila ništa drugo doli poznati Fly Me To The Moon. Mogao bih zasluženo pohvaliti klarinetista Tonija Kranjaca na virtuoznim pasažama, ili pohvaliti mezzosopranisticu Barbaru Vlainić na jednako vještom pjevanju, ali iznad svega toga nalazilo se nešto vrjednije od tehnike, a to je bila iskrenost izvedbe.

Osim što mladi glazbenici koje smo imali prilike čuti očito uživaju u svom radu i glazbi, jasno je i da se oni potpuno prepuštaju emociji, raspoloženju, onom iskrenom i primarnom, intrinzičnom u duši ne bi li svoje osjećanje glazbe predočili publici. Upravo je posredovanje osjećajnosti i iskrenost izvedbe jedna od najvažnijih stvari koju netko kao glazbenik, ali i općenito kao umjetnik, može učiniti.

 

Hiraeth

Treći i posljednji blok skladbi očekivana je peripetija jazz-koncerta. Možda već polako žudimo za kućom i toplinom svoga doma, no pažnja publike ipak je na vrhuncu. Našom su koncentracijom vješto upravljali glazbenici, vodeći nas unutar i van sebe kako god su htjeli kao da sviraju na našoj duši.

Jazz-ansambl Muzičke akademije u Klasičnoj.

Hiraeth je velška riječ, a neka od značenja su: “čežnja, žudnja ili nostalgija za domom kojem se ne možemo vratiti ili nikada nije postojao”.

Ako postoji jedna jedina riječ koja može opisati raspoloženje publike u prvih nekoliko skladbi posljednje bloka, onda je to ta riječ, a u tom slučaju sve su druge riječi suvišne. Kako nas ipak ne bi poslali domovima u egzistencijalnom raspoloženju, a s obzirom na to da smo se već opustili i prepustili ljepoti i skladu glazbe, posljednje dvije skladbe bile su energične i pune životne energije koja je pulsirala dvoranom u pravilnim intervalima poput metronoma. Zatim je uslijedila sekunda pauze i zasluženi aplauz, sav rad se isplatio, a emocija je živjela. Teško da se o tome može još nešto reći, osim za mlade glazbenike: iznimno!

FOTO: Vasja Irma Ivković

Moglo bi Vas zanimati:  Otkrivanje Hadrijanova sestercija na Zrinjevcu

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *