Timeo, ergo cogito iliti Gavellin “Kiklop” – Polifem jednooki

objavljeno u: Cultura - Kultura | 0

“U spilji spavaše čovjek gromoradankoji je ono 

Stado čuvao sam u prikrajkunikada on se 

drugima družio nijeveć samotan zlo uvježbavo.” 

– Odiseja, IX. pjevanjeHomer 

Napokon ponovno na pozornici!

Plakat za predstavu Kiklopa u GDK “Gavella”

Remek-djelo hrvatske književnosti, jedan od ponajboljih hrvatskih romana, Marinkovićev Kiklop izdan je 1965. godine te otad interesira čitave generacije teoretičara, kritičara, glumaca i učenika. Rade Šerbedžija nastupio je 1976. godine na sceni HNK u Zagrebu u glavnoj ulozi u predstavi Kiklop redatelja Koste Spaića, a 1982. godine snimljen je i istoimeni film prema Marinkovićevu romanu. Pod vodstvom Ante Vrdoljaka Frano Lasić bio je posljednji Melkior dosad. Naime, 22. veljače ove godine, prvi put nakon više od 40 godina, na sceni hrvatskih kazališta ponovno je uprizoren Kiklop.

Redatelj ove inačice, Saša Anočić, zamijenio je redatelja Zlatka Svibena par mjeseci prije premijere u ambicioznom potezu novoga ravnatelja Gavelle, Dražena Ferenčine koji je odlučio da baš Kiklop bude prva premijera u njegovu mandatu.

Odisej je za Polifema bio prevelik zalogaj i u tom je srazu kiklop izgubio oko. Iako nijedno oko nije bilo izgubljeno na predstavi koju smo pogledali (u za našu školu organiziranoj izvedbi) 7. ožujka u GDK “Gavella”, roman je možda stvaralački bio prevelik zalogaj za očito (pre)kratko vrijeme pripreme ove dugopriželjkivane predstave. Ili je barem takav dojam odavala izvedba koju smo imali prilike vidjeti.

Što je to toliko veliko i zahtjevno u Kiklopu? Zašto je hvatanje ukoštac s ovim romanom ambiciozno samo po sebi? Je li kaleidoskop ideja, ironije i skepse sadržan u Kiklopu danas uopće shvatljiv?

Timeo, ergo sum

Radnja se zbiva u Zagrebu uoči Drugog svjetskog rata, u vremenu u kojemu animalno prevladava nad ljudskim, groteskno nad estetskim, ironija nad optimizmom. Sve se to kuha u infernalnom loncu neshvatljivosti i međusobne iprepletenosti, pa lonac prijeti da će eksplodirati.

Društvena scena patologizirana je do zoologičnosti i infernalnosti, budi se skriveno ljudsko barbarstvo, a ono što je nekoć bilo vrijedno sada je isprazna retorika i erotika, sumnjivo filozofiranje, malograđanski mentalitet koji suvremeni Odisej – Melkior, antijunak, mora prevladati. Rat, baš poput ljudoždera Polifema, kiklopa jednookoog, vreba na svakoga i egzistencijalizam je na svom vrhuncu. U vremenu straha lica romana očajnički pokušavaju kontrolirati barem nešto u svome bijednom životu:  izgladnjuju se, prodaju vlastite leševe i pripremaju vlastitu smrt, smrt kakvu još nitko nikad nije doživio.

Phobos kao glavni motiv (uz Eros i Thanatos) obuzima ljude čije živote pratimo u nestabilnom predratnom vremenu; ljude koji citiraju Shakespearea, Dostojevskog, Dantea, Baudelairea, opere! Utopljeni u sloj ironije (koji gotovo izaziva mučninu) ovi ljudi, intelektualci koji bi trebali biti svjetlo u tami, izlaz iz problema, potpuno su nemoćni.

Franjo Dijak kao Melkior

Amar Bukvić kao don Fernando i Franjo Dijak kao Melkior.

Utjelovljenje umjetničke nemoći, kazališni kritičar Melkior, odraz ratom izmrvljene slike svijeta, misli previše, a misliti znači bojati se. Njegov je strah neizreciv – nitko ne može izraziti strah koji osjećaju intelektualci znajući da kiklop može svakog trenutka osvanuti negdje u blizini i navaliti kamen na vrata njihovih života. I zato bježe; bježe u glad, u pijanstvo, u zagrljaje tuđih žena, u vojne bolnice. Bježe od rata i nadolazećeg kraja. Bježe u laž i ironiju, u smrt, bježe u Hamleta, a bježe uzaludno jer se nalaze u zatvoru iz kojega nema bijega. Zatočeni su u panoptikonu vlastitih nemogućnosti, a Polifem ih sve odmjerava pogledom, njegovo oko neumorno traži nove žrtve, a zubi novo meso, novu čovjetinu.

Melkior u izvedbi Franje Dijaka letargična je i neenergična verzija lika iz romana. Melkior u romanu, dakako, izvana odaje dojam nezainteresiranosti, zbunjenosti, a na kraju i letargije, ali u njemu ima vatre, on se bori za svoj život na svoj (upitno učinkovit) način, a u predstavi odaje dojam kao da je emocionalno uskraćen –  kao da se Dijak bojao dati sebe svome Melkioru i na publiku prenijeti užas nemoći, užas predosjećanja fatuma, užas čovjekove pretvorbe u čovjetinu.

O ukidanju tragedije skepsom

Koliko je nepodnošljiv paralizirajući strah, koliki nemir i pomutnju izaziva u čovjeku, toliko je snažna i jednako strašna (re)akcija koju izaziva – don Fernandov poziv na preventivnu dehumanizaciju. Njegova je zamisao o likvidaciji izvora straha izrazito okrutna i opasna. 

Don Fernando u razgovoru s Melkiorom iznosi svoju ideju likvidacije Polifema prije nego što uopće postane div, prije nego što mu naraste njegovo prijeteće, jedino, đavolje oko. Don Fernando namjerava svojom teorijom ukinuti tragediju koja prema njegovim riječima počiva na lažnim pretpostavkama. Inteligentan Hamlet, koji mu služi kao jedan od glavnih argumenata za opravdanje teorije preventivne dehumanizacije, ustvari je indolentan i naivan sve dok mu otac nije ubijen. Kako to da Hamlet nije opazio da je Klaudije i prije bio nitkov, pijanica i razvratnik te da je planirao ubiti Hamletova oca? Odjednom, kad započne tragedija, Hamlet više nije naivan, ali njegovo otrežnjenje prekasno je i preglupo. Don Fernando na Hamletovu primjeru zaključuje da oni koji su važni ne mogu biti dobri, oni moraju u sebi izgraditi zlobu kako ne bi povjerovali u dobrotu. Moraju prisluškivati, motriti i otkrivati skrivenu misao, moraju djelovati. Horacije je dobar jer je nevažan, a “preventivna dehumanizacija” sastoji se od teoretskog uništenja dobrote, isključivanja svake mogućnosti dobrote i sprečavanja, tj. uništenja tragedije koja šarmom umjetnosti skriva istinu, zavodi nas na uživanja u kojima čak i huljama poput Klaudija odajemo počast činom ubojstva.

Razmišljanje nas čini kukavicama, a razmišljanje nije isto što i djelovanje. Hulju treba na vrijeme ukloniti, bez ceremonija, katarze i tragičnog patosa Aristotelova. Trebalo bi preventivno ubijati da ne bismo bili ubijeni, i to prema jasnim kriterijima: zli pogledi, nejednake ruke, noge, klempave uši, iskrivljene kralježnice… Osobito je naglašeno da treba ubiti svakoga nižeg od metar i šezdeset pet jer su niski ljudi željni junaštva i to onih koja ulijevaju strah i poštovanje. Oni ne žele biti normalni nego veliki, veći od ikoga i ičega, a mrze sve i spremni su na sve.

“Moj strah je drukčiji: ja neću da trpim. Bojim se onoga sutra, koje stvarno može otpočeti sutra, i u tome nema nikakve retorike. Bojim se naprosto za sebe, za svoj jadni život kao i svaki mrav kad predosjeća oluju, i kod toga ne misli ni na kakve tamo “duhovne vrijednosti.”

(don Fernando)

Dijana Vidušin kao Vivijana i Franjo Dijak kao Melkior.

Don Fernando moralno iskrivljeno postavlja vrijednosti u svom pokušaju da istisne iz tijela strah nekom idejom, nekim rješenjem. On ne trpi strah nego mu se svim silama odupire: “Naš strah je osjetljivost misli kojom sagledavamo strahovitu budućnost naše egzistencije.” Don Fernandov je strah toliki da je svaka osjetljivost nestala, on poziva na teror kojemu i danas svjedočimo u mnogim dijelovima svijeta, pa i u našem društvu: pogledi ispod oka, podsmijesi, odbacivanje svega potencijalno nenormalnog, neobičnog, sumnjivog, svega u čemu fernandovski paranoici vide zlo i prijetnju. Kako da se netko od ljudi koji nas okružuju, ispunjen strahom i mržnjom, ne preobrazi u monstruma kad teror ubijamo i uzgajamo terorom? Fernando u svom patosu ne uviđa da je on sam po svojoj teoriji, po svojoj definiciji, ubojica i da svojom skepsom ne bi spasio svijet od terora, već bi on sam postao Klaudije, krvnik. Takvo izvrtanje njegova rješenja pokazuje svu svoju ironiju i dokazuje da je don Fernandovo rješenje sve samo ne pragmatično.

Nedovoljno uvjerljivosti, nedovoljno maestralnosti

Don Fernando u izvedbi Amara Bukvića koji je (isto kao i Dijana Vidušin koja u Anočićevu Kiklopu igra Vivijanu) glumio u Pijanima te na zanimljiv način uspio prikazati pijanstvo, u Kiklopu nije uspio zastrašujućima prikazati metode kojima se don Fernando koristi za opstanak u ovom zoo-kiklopskom društvu. Isto vrijedi i za Vivijanu (Vidušin). Fernando (Bukvić) nije u predstavi uvjerljivo predstavio svoja okrutna uvjerenja, a Vivijana svoju prevrtljivost. Umjesto toga Fernandov strah kao da nije bio dovoljno okrutan, a Vivijana se činila blesavom tinejdžericom. Umjesto da su svoju maniju i strah podcrtali dajdamskom dekadencijom i alkoholom, činilo se kao da su je razrijedili vodom.

Ipak, nije sve u Anočićevu Kiklopu toliko crno: Maestrov lik u izvedbi Dražena Kühna jedan je od svjetlijih momenata ove dramatizacije. Ipak, čak je i on nedovoljno maestralan u svojim monolozima, pogotovo u posljednjoj sceni koja vodi prema Maestrovoj smrti. Pretpostavljam da bi Kühn mogao biti znatno bolji u svojoj izvedbi da nije došlo do promjene redatelja ili da je (zajedno s redateljem) imao više vremena razraditi svoju ulogu. Ugo Živka Anočića osiguravajuće je uže predstave: Živko Anočić doista je zasjao u ovoj ulozi i utjelovio ugomaniju u svakom značenju te riječi. Ipak, najbolji je dio Anočićeve inscenacije svijeta Kiklopa prikaz kavanskoga zagrebačkog života: neke scene stvarno su oživjele s pomoću scenografije i prisutnosti brojnih glumaca na pozornici, pa gledatelj lako može, barem na trenutke, zamisliti da je stvarno ušao u Dajdam.

Kraj Odiseje 

Nakon mnogo grotesknih situacija, filozofskih rasprava, erotskih susreta i banalne poetike Melkior dobiva poziv u vojsku: mora se suočiti sa svojim najvećim strahom zbog kojega se izgladnjivao i balansirao na rubu smrti od gladi i osakaćena života. U vojsci, kao i u Dajdamu i Ugodnom kutiću, svatko se na svoj način nosi sa strahom od smrti i osjećajem neizvjesnosti. Neki laju na žarulje, neki se izgladnjuju, neki se skrivaju u vojnoj bolnici – spremni su učiniti bilo što samo da odgode kiklopovu večeru. Melkior se također uspije domoći vojne bolnice, a zatim ludnice, te dosiže najnižu točku svoga bivanja: postaje idiot slomljen od svijeta, od bitke, od Sizifova posla.

Ludilo ili na putu prema Zoopolisu: Melankolik (Sven Medvešek), Melkior (Franjo Dijak), Maršal Dvora (Nikola Baće) i Kero (Nenad Cvetko)

Melkior je postao ravnodušan, nepovjerljiv i istinski nesretan. Odbacio je prijateljstvo, izgubio vjeru u mogućnost ostvarenja ljubavi, pa čak ni vijest o oslobođenju – otpustu zbog zdravstvenih razloga – u njemu ne izaziva oduševljenje. Unatoč Melkiorovoj ravnodušnosti spas je došao, pustili su ga kući, natrag u Zoopolis kojim vladaju životinje, u kojemu se ljudi i dalje opijaju, proklinju futuriste, prakticiraju kiromanciju i na svoje načine propadaju. Zadnjim se snagama svoga intelekta ovi ljudi-životinje bore da naposljetku svi ne otpužemo četveronoške u Zoopolis.

“Don Fernando želi spasiti čovječanstvo, a ja, eto, da čovječanstvo prestane. Neka mikrobi pojedu i sve knjige i muzeje, i gradove i strojeve, poslije će i sami sebe pojesti… Ostat će samo Duh da lebdi nad vodama kao na početku Geneze.” (Maestro)

Memento Cyclopis 

“Ja sam čovjek, začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. (…) Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjem danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjati svoje misli da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem, kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera.” (Melkior)

Kiklop nije lako štivoKiklop je moderna epopeja u kojoj je europsko nasljeđe podvrgnuto ironiji i parodiranju jer književnost više ne može zahvatiti zbilju, jer je književnost nemoćna u komunikacijskom kontekstu današnjice, jer je nemoguće odrediti ontološki status književnosti kada nam preostaje samo ironija i parodija, jedino što kiklop nije mogao zarobiti i uništiti.

Ništa nakon Kiklopa ne bi smjelo biti isto, mi se ne bismo smjeli ponašati kao da je sve isto. Možda je jedino što nam preostaje u osvit sutrašnjice čekanje da Polifem, personifikacija dehumanizacije povezane s ratnim stanjem, umre ili da ga netko oslijepi, pa da se možemo praviti da nije ni postojao. No, sada treba živjeti u stvarnosti u kojoj je kiklop (a i Kiklop) aktualan. Dok se god sjećamo Kiklopa (Marinkovićeva ili Anočićeva – svejedno je), postoji nada da ćemo ga oslijepiti i pobjeći mu. S druge strane – zaboravimo li ga, tad će tek kamenom zatvoriti vrata naše špilje i pretvoriti nas u čovjetinu.

FOTO: GDK “Gavella”

(Fotografije su objavljene uz suglasnost GDK “Gavella”.)


 

Moglo bi Vas zanimati:  Čitanjem do empatije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *