Virus književnosti – susret s piscima regije Magreba

Tog prohladnog poslijepodneva, u petak 7. prosinca 2018. Križanićevom ulicom život je protjecao kao što protječu brzaci: žurnim koracima, obilježen bučnim prolascima automobila. To rano jutro omeđeno pročeljima starih zgrada, titravo u staklima prozora naše škole. I ta slika oslikana sjenama i zvukovima bila bi dio svakodnevice da se toga dana iza prozora klasičnog kabineta nije događalo nešto drukčije. Cijela učionica mirisala je morem, pijeskom i daljinom, a francuski jezik kojim su nas naši gosti prenijeli u dotad nam nepoznatu stvarnost zvučao je poput duboke, istodobno radosne i sjetne pjesme. Stvarnost se rasplinula u mašti i mogli smo krenuti na naše putovanje.

U učionici punoj učenika četvrtih razreda, a bilo je nekih i iz trećih, profesorica Vukasović odmah na početku predstavila je Chokrija Mabkhouta, književnika iz Tunisa, sveučilišnog profesora, lingvista i doktora književnosti, koji je 2014. godine postao dobitnikom najprestižnije nagrade za arapsku književnost Arab Booker za roman Talijan. Predstavila je i moderatoricu, gospođu Ivanu Perić, koja nas je podsjetila kako se ovaj susret odvija u sklopu revija malih književnosti, ove godine posvećene književnostima regije Magreb.

Da, prije dva tjedna u radionici koju je vodio Luka Ostojić čitali smo poeziju i isječke iz proznih djela spomenutih autora. Cijeli ovaj događaj ne bi bio zamisliv bez odlične prevoditeljice Nataše Medved, čije su misli hitro pratile piščeve te nam je tako uspjela prenijeti poseban žar razumijevanja stvaralaštva i književnih djela naših gostiju iz Tunisa i Alžira. Više o radionici možete pročitati ovdje [AGORA > CULTURA]

ZARAŽEN VIRUSOM KNJIŽEVNOSTI

Nakon čitateljskoga iskustva koje je obogatilo moj život – sanjarski izjavljuje Chokri Mabkhout – i sam sam počeo pisati, stvarati likove za koje sam htio da ih i drugi vole. Osjećaj da možete stvoriti likove i novi svijet zaista je nevjerojatan jer stvaranje likova omogućuje nam da budemo likovi, da živimo višestruke živote.

Chokri Mabkhout, tuniški pisac i dobitnik nagrade Arab booker i Ivana Perić, moderatorica susreta

Ono što sam odmah zapazio na gospodinu Chokriju Mabkhoutu bila je njegova jednostavnost i miran pogled. Dok je govorio, činilo se da riječi pažljivo izlijeva u slike, a slikama prikazuje nama nepoznatu životnu rijeku. Pozvao nas je da zaplovimo njome onog trenutka kada je rekao da pri svakom susretu s mladim ljudima sam sebe obogaćuje.

Na sreću ili nesreću – započeo je našu plovidbu riječima u kojima se naslućuju brzaci i previranja – od svog najranijeg djetinjstva volio sam knjige i čitanje. U knjigama sam pronašao fantastičan, lijep svijet, svijet koji mi dozvoljava sanjati, svijet u kojemu upoznajem izvrsne ljude koje inače ne bih poznavao. To me i tjera da sanjam. Jednostavno rečeno, knjige mi dozvoljavaju da živim dvostruko, dva puta. Prvi život je život u ovome svijetu koji nije uvijek najljepši, a drugi život je život s likovima koji jesu fiktivni, ali su na svoj način stvarniji od ljudi iz moje stvarnosti. Ne znam, zapravo, jesam li baš normalna osoba ili nisam. U svakom slučaju, ja sam negdje između ta dva svijeta, održavam ravnotežu samo zato da me ne proglase ludim.

Nasmijali smo se njegovoj dječačkoj iskrenosti, ali i prepoznavanju osjećaja što ga i sami ponekad duboko proživljavamo. Ipak, brzo smo se uozbiljili kada nas je odmah zatim upozorio da se piscem ne postaje tek tako, nekom magijom, nego se piscem postaje pisanjem. Već sljedeća Mabkhoutova misao vraća nas u stvarnost tako da već i sami s lakoćom preskakujemo obale dvaju svjetova. Ovaj zanimljivi umjetnik sada nam govori o tome kako je u našim godinama išao u školu prirodoslovnog smjera, ali je i dalje volio knjige i književnost. S razumijevanjem je dodao kako je vjerojatno i kod nas slučaj da je dominantna ideja o razdvojenosti književnosti i prirodnih znanosti, no on je čak i u fizici vidio književnost i umjetnost. Nepoznanice kao što su iks ili ipsilon iz  matematičkih formula doživljavao je kao likove koji se sastaju, rastaju, spajaju. Budući da je virusom književnosti zaražen još od djetinjstva, i u književnosti je vidio određeni matematički napor i svojevrsne izračune. Bila je to je lekcija koju je naučio u školi i čitanjem: ne možemo biti racionalni bez mašte i obrnuto, ne možemo imati maštu bez razuma.

VELIKA I MALA KNJIŽEVNOST

Ponekad mi se čini da se strance u zapadnoj kulturi analizira kao da smo neki pokusni kunići u laboratoriju. Istina je, mi jesmo stranci, ali kada govore o nama kao o strancima to govore zato što nas ne poznaju. To je problem neznanja, a ne problem neke namjerne agresije i napada na drugoga – kazuje tuniški pisac Chokri Mabkhout.

Moderatoricu susreta, gospođu Ivanu Perić, zanimalo je ima li Tunižanin Mabkhout dojam da se u europskim zemljama njegov rad secira više geografsko-politički nego umjetnički.

Da, – odgovorio je – to je velik problem za pisce iz arapskoga svijeta, a ovdje sam čuo da se govori o malim književnostima jer ova revija nosi taj naziv. To je neobično jer stvara dojam da postoji neka velika književnost, a mi smo ta manja, marginalizirana. Mi, pisci manjih književnosti, jesmo stranci, ali poznajemo ‘velike’ književnosti zato što književnost u arapskom svijetu ili u Indiji ili književnost Latinske Amerike iskazuje ono što je esencijalno, ključno: ona piše o tome što znači biti čovjekom. Upravo zbog toga što književnost govori o ljudskom aspektu mi razumijemo književnost bilo koje druge zemlje, bez obzira na to što nismo tamo. Humanost, taj ljudski pristup, trebamo promatrati kao dugu i pritom bismo trebali cijeniti svaku od njezinih boja. Kada me pozovu na neki književni festival, a pozivaju me često, moj zadatak je barem malo promijeniti stereotipe koji vladaju i pokazati da sam ja kao pisac čovjek koji piše i koji može iskazati zlo ili ljudsku bol ili ljudska previranja. To je uloga pisca.

Ponovno se u umjetnost uvlači pitanje politike. Koliko ona utječe na piščevu maštu zanimalo je jednoga učenika. Pisac odgovara konkretnim podatkom kako neki smatraju da čak 80 % svih naših postupka iz svakodnevnog života ne proizlazi iz racionalnog djelovanja, nego iz mašte i imaginacije.

Dihotomija mašte i razuma čvrsta je i okamenjena. O tome treba promišljati: kako uz pomoć mašte možemo stvoriti stvarnost, kako možemo na drukčiji način govoriti o društvu, problemima, o sukobima u društvu. Bitno je da kao pisci govorimo o problemima na drukčiji način. Nitko ne može biti siguran da je realnost baš takva, čak ni znanstvenici egzaktnih znanosti. U umjetnosti ne postoji realizam, pa čak ni u fotografiji za koju se kaže da bi trebala biti vjerna preslika stvarnosti – ta stvarnost ne postoji. Fotograf prije nego napravi fotografiju tu fotografiju već ima u svojoj glavi, ona je rezultat onoga što on već unaprijed vidi u nijansama, sjenama…

Pisac, kada govori i kada obrađuje neki problem, nastoji naći neku drugu perspektivu, želi govoriti s one strane koja još nije osvijetljena. Ono što gospodin Chokri Mabkhout želi izraziti svojim romanima jest ljudskost, važno mu je pisati o čovjeku sa svim njegovim kontradikcijama, snovima, željama… A upravo žanr romana dozvoljava da se iskažu sve oprečnosti jer čovjek nikada ne zauzima samo jednu poziciju. Čovjek je sam u sebi kontradiktoran, može sam sebi proturječiti te u jednom trenutku može biti i anđeo i vrag istovremeno. I upravo je taj spoj ono što roman čini genijalnim žanrom.

OD KRATKE PRIČE DO 11 ROMANA

Bachir Mefti, alžirski romanopisac i novinar i prevoditeljica Nataša Medved

Sa zakašnjenjem u učionicu ulazi i drugi pisac kojega smo očekivali: Bachir Mefti, alžirski romanopisac i novinar čiji je roman Igračka vatre 2012. godine ušao u uži izbor za Arab Booker. Književno stvaralaštvo započeo je kratkim pričama i to iz vrlo jednostavnog razloga – kako u to vrijeme nije bilo puno nakladničkih kuća koje bi objavile roman, a priče je mogao objaviti u časopisima, pisao je kratke priče. Zapravo, počeo je pisanjem dnevnika u srednjoj školi, a do sada je napisao 11 romana, tri zbirke kratkih priča i jednu zbirku poezije.

Dok govori o sebi, govori tiho, kao da ne želi podignuti valove kojima tako ugodno plovimo već neko vrijeme. I on je skroman, nenametljiv, ali pogled mu je pomalo nemiran, ispitivački. Podsjeća nas kako je u Alžiru od 1993. do 2000. godine bjesnio građanski rat i kako je, uvijek se držeći posebnog povijesnog konteksta, stalno pisao o neostvarenim ljubavima, ljubavima koje u ratnim okolnostima nisu bile moguće. U svom je djelu zaokupljen složenim odnosom oca i sina, nametnutim odnosom autoriteta, dvjema koncepcijama života iz kojih proizlaze različite napetosti, a ponekad dolazi i do tragedija. U romanu Igračka vatre sin ne želi nalikovati ocu, čini sve kako bi bio drukčiji, no u jednom trenutku postaje još gori od njega. Pisac tim romanom pokušava razjasniti kako je moguće da se mladić i idealist pretvori u čudovište. Okidač je upravo ljubavni odnos koji je prije dvadeset godina završio nasiljem i iz kojeg je rođen mladić koji na kraju romana ulazi u sukob s ocem. Očeva figura simbolična je, on je čuvar zatvora, netko tko radi za autoritaran režim, za mračnu vlast, netko tko zakon straha nameće unutar svoje obitelji u kojoj on odlučuje o istini, o životu i smrti.

Upravo ta snažna priča o patrijarhalnom društvu nameće pitanje autorova pristupanja ženskim likovima.

– Pisao sam jedan roman u kojemu je žena glavna protagonistkinja – odgovara ovaj samozatajni pisac –  i ona opisuje svoj život u Alžiru, u društvu koje je obilježeno muškarcima i vojskom. Ona je supruga jednog generala. U stvarnosti bi taj general trebao ubiti svoju ženu, no ja sam svojom pričom htio dati malo nade, pa žena ubije svog muža da bi se oslobodila. To je svojevrsna simbolika Alžira koji se oslobađa vojske i takvog društvenog uređenja. Mislim da su upravo žene u Alžiru one koje imaju rješenje i koje donose promjene.

O SVEMU POMALO

Čak ni ovaj književni susret nije mogao proći bez nogometa, no ono što je gospodin Mabkhout rekao o genijalnosti hrvatske reprezentacije zaista je zanimljivo.

Ta genijalnost očituje se u njemačkoj strogosti i talijanskoj spontanosti – objasnio nam je. Nikad mi takva usporedba ne bi pala na pamet da nisam došao u vašu zemlju i sada to vidio. Sviđa mi se lagodnost života i strogost koje čine vašu zemlju bogatom. Fasciniraju me kulture koje u sebi imaju puno različitih kultura i slojeva različitih civilizacija. Takva je i naša kultura, puna različitih slojeva kultura.

Vrijeme je polako odmicalo, a pitanja učenika postajala su sve zahtjevnija. Htjeli su iz prve ruke nešto čuti o sokolarstvu u Tunisu, o dojmovima što su ih naši gosti stekli o Zagrebu i Hrvatskoj. Govorilo se i o Arapskom proljeću 2011. godine, o političkim pritiscima na stvaralaštvo i razvoju mašte naših gostiju tijekom godina.

Gospodin Mefti smatra da mu je mašta sada na vrhuncu i da sada radi više nego prije, a profesor Mabkhout ponovo spaja maštu s razumom jer pisanje je svakodnevni posao u kojemu maštu, koja bi se mogla razviti u raznim smjerovima, dovodimo u red. Važno je stvarati, a ne čekati nadahnuće. Jednostavno, treba pisati.

Nažalost, naše putovanje ovom rijekom završava. Vraćamo se na obalu stvarnosti, uskačemo u treći sat nastave toga petka 7. prosinca 2018. Netko odlazi na sat matematike, netko na sat hrvatskog, ali u meni još struji povjetarac novoga znanja što sam ga stekao na putovanju rijekom književnosti. Nekako mi se čini da sam i ja zaražen virusom koji lebdi povrh njezinih tokova i da mi je uzalud tražiti protuotrov.

FOTO Fran Košpić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *