Čitanje umire – mit ili stvarnost?

Književnost je oduvijek imala značajnu ulogu u životu ljudi, no postavlja se pitanje mijenja li se to sada i zbog čega.
Željela sam saznati odgovor na ovo pitanje jer sam mislila da većina mojih vršnjaka ne voli čitati te sam željela provjeriti jesam li u pravu ili među mojim vršnjacima ipak ima onih koji dijele moju strast prema književnosti.

Iznenađujući rezultati ankete

Da bih dobila odgovor na svoje pitanje, posjetila sam jedan od najvećih sajmova knjiga u Hrvatskoj, Interliber, i postavila nekoliko pitanja velikim izdavačkim kućama kao što su V/B/Z, Alfa, Mozaik knjiga, Školska knjiga, Profil i Fokus. Pitala sam ih koliko se u zadnjih pet godina promijenila prodaja knjiga, čitaju li više mlađe ili starije osobe te kakvo štivo odabiru mladi čitatelji. Odgovori koje sam dobila doista su iznenađujući: saznala sam da je prodaja knjiga porasla u usporedbi s onom prije otprilike pet godina i da sve više mladih kupuje knjige za vlastiti užitak, ali i da ipak još uvijek starije osobe čitaju više od mlađih osoba. Otkrili su mi izdavači i da mlađi ljudi više kupuju djela stranih autora nego hrvatskih.

Ukupan postotak učenika koji vole i ne vole čitati

Nakon razgovora s predstavnicima izdavačkih kuća odlučila sam provesti anketu s pomoću koje bih saznala koliko zapravo tinejdžera voli čitati, kakvo je njihovo mišljenje o školskoj lektiri i kako obitelj utječe na njihovu ljubav prema knjigama. Anonimne ankete ispunilo je 256 učenika Klasične gimnazije svih razreda (od 1. do 4. razreda).

Iz odgovora u anketama saznala sam da najviše čitaju učenici koji imaju 15 godina, a najmanje učenici koji imaju 17 i 18 godina, odnosno maturanti. Iznenadila me je činjenica da, suprotno općeprihvaćenom uvjerenju da čitatelji među mlađom populacijom polagano postaju ugroženom vrstom, čak 68 % ispitanih učenika voli čitati.

Školska lektira – ubojica čitanja

Ukupan postotak učenika koji vole i ne vole čitati lektiru

Provedena anketa je, između ostalog, otkrila da čak 84 % učenika srednje škole ne voli čitati lektiru, a njih samo 16 % lektiru smatra zabavnom i(li) mogućnošću učenja nečega novog. Zbog ovakvih rezultata upitala sam nekoliko učenika zašto imaju tako negativno mišljene o lektiri. Prema njihovim je izjavama jasno da većina učenika smatra lektiru obavezom koja na kraju rezultira ocjenom, pa zbog toga učenici gube interes i na kraju lektiru pročitaju samo da bi obavili zadatak ili je uopće ne pročitaju iako bi im se pod drugačijim okolnostima ta knjiga možda svidjela. „Većina lektira dosadna je i staromodna, popis se nije mijenjao već desetljećima i mislim da u tome leži problem. Lektire, koje su nekada bile zanimljive, sada su dosadne jer nam teme nisu bliske. Mislim da bi najbolje rješenje bilo modernizirati popis lektirnih djela dodajući mu nekolicinu suvremenih autora“, objasnila mi je Stella Pavlović, učenica prvoga razreda.          

Analizirajući ankete također sam primijetila da učenici koji vole čitati uglavnom potječu iz obitelji čiji članovi također vole čitanje i posjeduju razmjerno velik broj knjiga (više od 100). Naravno, ima i onih učenika koji vole čitati, ali im u obitelji nitko ne čita ili čita samo jedna osoba. Može se, dakle, zaključiti da je uloga obitelji za razvoj čitatelja mnogo veća no uloga škole, odnosno da učenik koji ne voli čitati neće promijeniti svoj stav prema književnosti zahvaljujući lektirnim naslovima, pa se postavlja pitanje koja je uopće svrha lektire u školi.                                                                                            

Nekoliko riječi za kraj

Istraživanje koje sam provela dovelo me do nekoliko vrlo zanimljivih zaključaka. Jedan od njih je da lektira umjesto da potiče učenike na čitanje, što bi joj trebala biti svrha, radi upravo suprotno: ona negativno djeluje na učenike i ‘ubija’ njihovu želju za čitanjem. Na kraju izbor lektire rezultira time da učenici uopće ne čitaju: ne čitaju ni djela koja pripadaju vrhuncima književnosti ni djela u kojima bi uživali.

Zaključila sam i da obitelj ima vrlo pozitivan utjecaj na djecu i da članovi obitelji svojim primjerima potiču ljubav i strast djece prema čitanju. Zato je važno da imate na umu sljedeće: ako potječete iz obitelji koja voli čitati, vi ste oni koji moraju nastaviti tradiciju čitanja i prenijeti je na druge. Ako pak u vašoj obitelji nitko ne čita, nije kasno da započnete tradiciju čitanja!

Naposljetku, moje je istraživanje pokazalo da mladi ljudi (suprotno uvjerenjima većine) još uvijek čitaju i uživaju u tome. Najvažnije je da čitanje ipak ne umire!

 

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *