MI protiv “Samo ja”

Jer ti to zaslužuješ!

Slušaj svoje srce!

Živi po svom!

Poznati savjeti? Čujemo ih na svakom koraku, osjećamo u komunikaciji s drugima. Prva generacija 21. stoljeća napustila je djetinjstvo pod okriljem nametnutog slogana Samo ja i na čuđenje mnogih ipak se nije zaplela u mreži sebičnosti koju su na nju bacile prijašnje generacije mladih. Još nije. A to buduće vrijeme upravo je ono što spominjem s nelagodom. Koliko je revolucija izgorjelo sa svojim revolucionarima? Koliko pobuna ugušeno kompromisima? Koliko entuzijazma ishlapjelo pod teretom svakodnevice?

To me podsjetilo na priču o mladiću koji je sanjao kako ulazi u trgovinu u kojoj radi star čovjek. Kada ga mladić upita što prodaju u toj trgovini, starac mu odgovori kako prodaju sve što želi. Tada mladić počne nabrajati kako želi svjetski mir i jedinstvo, nestanak predrasuda i siromaštva, više ljubavi i sloge, jednaka prava za sve ljude… Starac ga napokon prekine i reče mu kako ga nije dobro razumio.

„Mi ne prodajemo plodove, mi prodajemo samo sjemenje“, objasnio mu je.

Zato vjerujem da se budućnost ne nalazi u nekom vremenu koje je daleko ispred nas, nego postoji upravo sada, ovdje, ovog trenutka u procesu koji traje i traje, neprestano. Prenosi se saznanjima, otkriva istinama. Jer ako nešto posadite ili posijete danas, vjerojatno će jednog dana izniknuti mladica, a iz nje stablo, iz sjemenki stabla izniknut će drugi izdanci. Ako ništa ne posijemo, možemo očekivati samo korov i trnje, površnost i mržnju.

ŠTO DIJELIMO S DRUGIMA

Otkako je Časopis MI pokrenut u svojem sadašnjem, digitalnom obliku i otkako sam se našao u ulozi glavnog i odgovornog urednika, tekstovi koje smo pisali odražavali su našu želju da pišemo nepristrano i bez predrasuda. Tako smo u proteklih godinu i tri mjeseca gotovo bez predaha pisali tekstove koji svojim temama obuhvaćaju skoro sve događaje u školi i izvan nje, pisali smo o putovanjima, o kazališnim predstavama, o koncertima, ali nismo izbjegavali ni one teme koje su svojim sadržajem kritizirale netolerantne stavove ili koje su hrabro ukazivale na propuste. U svemu tome namjera nam je bila sijati dobronamjerno te sva naša zapažanja, komentare i doživljaje nesebično podijeliti ne samo sa svim učenicima Klasične gimnazije nego i s profesorima i sa svima onima kojima je ova škola u bilo kojem trenutku života bila drugi dom.

Ono čemu smo cijelo vrijeme težili nije bilo povlađivanje trendovima, već hrabrost u izričaju, ali hrabrost kojoj je srž poštovanje prema drugima. Zato bih u duhu te težnje sada hrabro rekao kako mislim da smo uspjeli u svojoj namjeri.

Pokrivajući široko područje svojim tekstovima, između ostalog čitatelje smo poticali da posjete umjetničke izložbe, pogledaju kazališne predstave. Razgovarali smo s učenicima i s bivšim klasičarima, a javnosti smo predstavili i neke umjetničke radove.

No ono što smatram podjednako važnim jesu tekstovi koje smo nedavno objavili. Izravno smo, ali i neizravno ukazali na važnost medijske pismenosti u današnjem svijetu u kojem gotovo sve informacije dobivamo putem medija.

Osim tekstova i pratećih fotografija, okušali smo se i u snimanju videoreportaža kojima smo učenicima željeli približiti fakultativne nastave, izvannastavne i druge aktivnosti koje bi u tekstualnom obliku bilo teško predočiti.

SYNERGIA

„Časopis učenika Klasične gimnazije“ slogan je Časopisa MI. Primijetio sam da je u dosta slučajeva službeni tiskani list ili časopis škole definiran upravo kao takav, kao vlasništvo škole. Ideja našeg slogana od samog je početka bila istaknuti tko Časopisu doprinosi tekstovima, fotografijama i ostalom opremom. Upravo su učenici ti koji su iza zaslona računala natipkali onih već spomenutih sto i četrdeset tekstova. Učenici su ti koji su fotografijama popratili događaje i kasnije te fotografije obradili. Učenici su ti koji su snimili (zasad) tri videoreportaže te ih kasnije montirali. Učenici su ti koji su dizajnirali izgled stranice. Sve to zahtijeva izniman trud i volju. Zato bih želio iskreno zahvaliti svim učenicima koji su na bilokakav način doprinijeli radu i razvoju Časopisa!

Čitajući prijašnji odlomak, možda primijetite da nešto ili netko u toj cijeloj priči nedostaje. Da, to su profesori. Nakon gotovo četiri pune godine u Klasičnoj gimnaziji, moram reći da su profesori među najbitnijim ljudima svih srednjoškolaca. O njima ovisi hoće li netko zavoljeti neki predmet, hoće li prema njemu biti ravnodušan ili će imati otpor. Bez pravih poticaja u pravo vrijeme ne bi bilo ni ovog časopisa. Bez ohrabrenja, ali i bez vraćenih članaka koje je trebalo još doraditi, preformulirati, čije je teme trebalo još dublje istražiti sve bi bilo plošno. Dodatan napor bila je „poklonjena“ škola koja je u svima nama otkrivala nove spoznaje i druge, skrivene talente. Naša škola prava je riznica vrhunskih profesora. Želio bih zahvaliti i njima što i sami nesebično podržavaju rad Časopisa, ali i potiču učenike da sudjeluju u njegovu sazrijevanju.

Naravno, postoje profesori koji sami organiziraju događaje i izvannastavne aktivnosti kako bi to i na kraju bila i ostala njihova ideja, no oni su u manjini. Sretan sam što u našoj školi možemo surađivati s profesorima koji vole raditi s učenicima, a ne nad učenicima.

Jedna od glavnih tema o kojoj je u svojem intervjuu govorila Tara Jović, bivša predsjednica Vijeća učenika, bila je upravo suradnja između profesora i učenika. Tada je istaknula kako učenici pokušavaju uključiti profesore u svoje projekte. Nažalost, još uvijek se susrećemo s učenicima i profesorima koji ne pokazuju poštovanje jedni prema drugima – ima učenika koji misle da su nužno „bolji“ od nekih profesora, a ima i profesora koji smatraju da učenici ne bi trebali sudjelovati u donošenju odluka iako su projekti zajednički. Iznimno mi je drago što unatoč tome u našoj školi mogu vidjeti kako sve više profesora i učenika ravnopravno surađuje, a osobno mogu posvjedočiti tome da jaz između profesora i učenika gotovo nestane kada se zajedno radi na nekom projektu.

ZA MI JE POTREBNO VIŠE NEGO SAMO JA

Časopis je odlična platforma za takvu suradnju. Tome pridonosi to što tekstove ne pišu samo učenici koji su službeno članovi redakcije. Svatko tko ima volju pisati, može to učiniti. To dokazuje i više od pedeset različitih autora koji su do sada svoje radove objavili na stranicama Časopisa.

Rekao sam da vjerujem da budućnost počinje sada, s nama. Svatko od nas može sudjelovati u stvaranju budućnosti. Pisanjem, fotografiranjem, snimanjem, dizajniranjem. Svatko tko to želi, može se javiti uredništvu Časopisa učenika Klasične gimnazije – Časopisu MI. Jer mi nismo Samo ja, nego tim koji želi doprinijeti nečim dobrim, korisnim i smislenim.

Kako se bliže mature i kako sve paničnije tražim slobodno vrijeme koje mi nekako uvijek uspijeva izmaknuti, mogu se samo nadati kako su sjemenke koje smo našim dosadašnjim radom posijali pale na dobro tlo i kako će Časopis i nakon mojeg maturiranja nastaviti rasti te jednom postati stablo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *